Moj muž već duže vrijeme radi i živi u Njemačkoj, gdje je otišao u potrazi za boljim životom za nas. Nakon poroda, priključila sam mu se zajedno s našom novorođenom kćerkom. Tek nekoliko mjeseci kako smo svi zajedno pod istim krovom, u jednom skromnom stanu koji nam je postao privremeni dom u stranoj zemlji.
Bio je vikend. Naizgled obična noć, ali ona koju nikada neću zaboraviti. Moj muž je bio na noćnoj smjeni, a ja sama sa bebom. Oko ponoći, iznenada, moja beba je počela da neutješno plače. Taj plač nije bio onaj uobičajeni koji sam znala. Bio je drugačiji — paničan, bolan. Instinktivno sam je podigla i pokušala umiriti, ali ništa nije pomagalo.
Osjećajući da nešto nije u redu, uzela sam toplomer. Kad sam vidjela brojku 38,3 stepena, krv mi se sledila u žilama. Bila sam sama, u stranoj zemlji, bez znanja jezika, bez ikoga koga mogu pozvati, i sa bolesnom bebom u naručju. Panika me obuzela. Počela sam se tresti, srce mi je lupalo kao nikada prije.
Bez puno razmišljanja, uzela sam dijete i krenula od vrata do vrata, tražeći pomoć. Kucala sam, pozivala, ali… ništa. Niko nije otvarao. Možda su se bojali, možda nisu razumjeli, a možda su jednostavno bili oprezni. Tada sam osjetila ono najdublje — usamljenost i bespomoćnost. Beba je i dalje plakala, a ja nisam znala što da učinim.
Vrativši se ka stanu, već na rubu snage i očaja, tada se dogodilo nešto neočekivano. Na hodnik je izašla starija žena, prava Njemica, s toplinom u očima i mirnoćom u gestovima. Bez riječi, samo pogledom i rukama, pružila je ruke prema mojoj bebi, uzela je pažljivo iz mog naručja i pokazala mi da je slijedim u njen stan.
Ušla sam zbunjena i uplašena, ali i sa tračkom nade. Nježnim i sigurnim pokretima raskomotila je bebu, umirila je i počela je trljati alkoholom. Nisam znala kako da reagujem. Samo sam gledala. Par minuta kasnije, temperatura je počela padati, a moja djevojčica se postepeno smirivala i naposljetku zaspala. Tada mi je gospođa, iako nije znala moj jezik, pokazala rukama na djetetova usta i nasmijala se. Rastu joj zubići, pokušala mi je objasniti, i u tom trenutku sve mi je postalo jasno.
Ono što je čudno — i što me sve vrijeme tišti — jeste to što je alkohol bio sredstvo koje je pomoglo. A mi, moj muž i ja, smo vjernici. Alkohol ne konzumiramo, ne koristimo, čak ga ni u kući ne držimo. Uvijek smo se tome protivili, i duhovno i principijelno. Zato sam odlučila da mu ne kažem šta se tačno dogodilo te noći. Ko zna kako bi reagovao? Možda bi shvatio, možda bi se naljutio… Nisam željela da u tom trenutku umanji ono što je ta žena učinila za nas.
Jer istina je samo jedna: ta noć je mogla završiti kobno. Sama pomisao na to što je moglo biti… slama mi srce. Ali zahvaljujući toj nepoznatoj ženi, koja je bez oklijevanja pružila ruku pomoći, moja beba je sada zdrava i nasmijana.
Ponekad nas život nauči da čudo ne mora imati oblik koji očekujemo. Iako nismo dijelile jezik, nismo imale ništa zajedničko osim majčinske brige, ta žena je razumjela sve. Svojom tišinom, smirenošću i toplinom spasila je moju bebu i mene.
To iskustvo mi je pokazalo da ljubaznost nema granica, ni religijskih, ni jezičkih, ni kulturoloških. Možda je alkohol u toj situaciji bio sredstvo, ali ono što je zaista djelovalo bilo je njezino srce.
Grozna noć je prošla, ali lekcija ostaje — nekad pomoć dolazi od onih od kojih je najmanje očekujemo, i u oblicima koji nas iznenade. Ali ono što je najvažnije — spašen je jedan mali život, a ja sam, uprkos strahu, naučila što znači istinska ljudska solidarnost.
