– U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o Zlatanu Ibrahimoviću, definitivno najvećem fudbaleru sa ovih prostora. Iako je porijeklom sa ovih prostora, on je ipak nastupao za Švedsku, jer su njegovi roditelji tamo izbjegli 1991 godine.
Zlatan Ibrahimović jedna je od najzanimljivijih osoba u svijetu sporta, a to govori iz intervjua za intervjuom. Evo nas, tijekom američke turneje Milana, kluba za koji radi kao savjetnik vlasnika Jerryja Cardinalea, načeo je vrlo osjetljivu temu religije; mnogi su ga ljudi mrzili zbog toga u prošlosti.
Navikli smo da Zlatan Ibrahimović već godinama provocira kršćanske blagdane i time ljuti vjernike, no o svom stavu prema ovoj temi gotovo nikada nije javno govorio. Sada je Zlatan otvorio svoje srce “Atletici”, nastojeći je približiti svima: što on zapravo misli o temi koja čovjeka zanima od davnina, o kojoj se i danas raspravlja (čak i raskol u društvu), ali Zlatan je uopće me to ne zanima. ..? Novinar je upitao: “Zlatane, majka ti je katolkinja, otac musliman. Jesi li religiozan?” Ibrahimović je već imao spreman odgovor:
“Ne. Vjerujem samo u jedno: poštovanje. Dakle, ako kažem ‘Samo mi Bog može suditi’, kome onda to pokušavam reći?” Zlatan je rekao da je dao istetovirati te riječi ne zbog onoga što drugi misle, već zbog onoga što on sam vjeruje. Dat ću vam savršen primjer. Moj brat je umro od leukemije. Gdje je bio Bog da mu pomogne? Svaki dan Bogu se zahvaljuješ, Bogu se moliš. Gdje je tada bio Bog? U mom svijetu ja sam Bog.
To je ono u što vjerujem i to je dio mog načina razmišljanja. Zlatan također spominje da ima budističke tetovaže na leđima i posebno kaže da ih je stavio namjerno kako ih “ne bi viđao svaki dan” jer bi ga to samo umorilo. Ipak, njegovo teško djetinjstvo uvelike je utjecalo na formiranje njegove osobnosti. . Zlatan je rođen u Malmöu, ali u braku jugoslavenskih imigranata – majke Jurke, Hrvatice i oca Šefika, Bosanca – koji su bolji život potražili u Skandinaviji. Uvijek je bilo puno discipline. Zlatan Ibrahimović je u knjizi “Adrenalin:
Moja neispričana priča” progovorio o jednom od najtežih trenutaka u svom životu kada mu je poginuo brat Sapko. Sapko je preminuo u 42. godini od leukemije, što je nogometaša jako pogodilo i od koje se do danas nije oporavio. “Ne želim razmišljati kako ću biti kad ostarim i kako će izgledati moje tetovaže, namjerno sam ih tetovirao na leđima da ih ne vidim. Nemam tetovaže na sebi noge; nemam tetovaže na nogama, ali sam ih istetovirao na leđima.” postoje samo ožiljci zbog mog stila igre i moje nogometne prošlosti, na ruci imam tetovažu sa datumom rođenja mog brata Sapka koji je umro u 42. godini: 30.04.1973. Dobio ga je leukemija za 14 mjeseci:
- Zato ne želim razmišljati o budućnosti, samo se koncentrirati na ovaj trenutak, na sadašnjost,” kaže švedski napadač u knjizi. Pokušavam ne gubiti ni sekunde. Pokušajte biti Što bliže sa svojim sinovima. Provodim vrijeme s ljudima koje volim. Otišao je izravno u bolnicu i primljen je preko noći na niz pretraga; ništa mu nisu rekli. Liječnik je sutradan nazvao njegova oca i prosuo; na pitanje o kakvoj se leukemiji dobrovoljno javio, rekavši nam da je “agresivna”. Zato mu je bilo bolje nakon početnih pretraga – terapija za to – ali se činilo da mu je samo gore jer, nažalost, nije izašao iz šume. Sapko je započeo terapiju; za par mjeseci stanje mu se pogoršalo.
Vratio sam se iz Pariza da igram i zatekao ga debelog, bez kose i nesposobnog da se pomakne ni milimetar. Toliko me boljelo vidjeti ga ovakvog. Nisam morala uzimati hrpu lijekova da bih se neko vrijeme osjećala bolje, ali on jest. Tata ga je doveo kući, natrag u dnevnu sobu, i to mi prvi put priznao. Pogledala sam ga i vidjela koliko je ozbiljan. Nisam mogao disati; Ni ja nisam mogao gutati. Ali Sapko mi je dao nadu, i uz svu fizičku moć koju sam imao, nisam mogao učiniti ništa da pomognem vlastitom bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno – nula. Tata ustaje da ga pokrije plahtom, a ja ga zaustavljam.
“Ne, ne diraj to. Neka to učini netko drugi.” Sahrana je protekla po muslimanskom običaju: otac Zlatana Ibrahimovića odabrao je šest osoba najbližih sebi da polože tijelo u kovčeg. On uzima prvu lopatu zemlje… I ja, prvo dvaput, pa sam stao. Pustiti lopatu da padne. Morao bih tada sam sebi priznati njegovu smrt; ali u mojim je mislima Sapko još bio živ. Bio je premlad. Bio sam unutra s obitelji. Sutradan nije uopće plakao od jutra do mraka rekao je: Plakat ću još jednom, ali nikad više.
