U proteklih par dana, imali smo jako važnu vijest iz Srbije, gdje se Kost Kecmanović po prvi puta pojavio pred sudskim vijećem u Beogradu. Naime, on se po prvi puta suočio sa žrtvama djece koju je pobio, a evo još nekih detalja na tu temu….
U Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikkar” u Beogradu 3. svibnja dogodila se neviđena tragedija. Trinaestogodišnji dječak hladnokrvno je ubio devetero učenika i zaštitara. Pritom je teško ozlijedio učiteljicu i još pet učenika. U HRT-ovoj emisiji Labirint roditelji stradale 11-godišnjakinje prvi put govore o najstrašnijem danu u svom životu, ispričavši sve o svom životu i iskustvima. Tata Ivan i majka Ninela prvi su put pred kamerama prepričali detalje tog kobnog dana. Biljana Srbljanović, dramaturginja i profesorica na Fakultetu kazališnih umjetnosti Sveučilišta u Beogradu, objavila je na svom Facebook profilu tekst o procesuiranju oca dječaka koji je ubio Ribnikala, napisala je i da joj je jako teško gledati navedeni program.
- “Danima izbjegavam ovu emisiju, govorim si – ne mogu to. Ne mogu to podnijeti. Tko sam ja da to ne mogu podnijeti? Kako to mogu podnijeti djevojčini roditelji?” ne želiš biti potresen? Morao sam biti potresen danas, danas kada sam konačno optužen za roditelje ubojice dječaka, jer ga je, između ostalog, otac naučio kako stajati i kako disati dok puca u pokretnu metu, zbog čega je ubojica je uspio pucati za manje od dvije minute. Ispalio je veliki broj metaka u kratkom vremenu, ubivši deset duša, a da mu se ruke nisu tresle i da nije prestao disati. Optužnica je također usmjerena na majku, čiji je izravni DNK pronađen na čahuri u učionici od metka koji je mogao ubiti njezino dijete.
Sina nije vodila na streljanu, to je bio tatin posao, možda je samo pospremala kuću, a kao majka kad nađe klikere, pronašla je metke koje je uredno spremila u ruksak u nezaključanu plastičnu kutiju. nalazi se blizu vrata kako bi otac i sin lakše požurili u streljanu ili na putu, omogućujući djeci da nauče pucati u prirodi. Kako je disao kad je povjetarac zapuhivao privučene ljude, dok ga je otac učio nišaniti. Gađajte glavu i srce.
Moja poenta je da roditelji ne samo da znaju tko im je dijete, nego ga zato i uče pucati – otac trenira, majka sprema metke, zna tko je pod njihovim okriljem rastao, kakve su ljude odgojili, koga su poljubili za laku noć, probude se u kući punoj oružja, tišine, zataškavanja i nedostatka brige za druge osim za sebe. Ne, ne mislim da su namjerno stvorili ubojicu, ali znali su da njihov sin ima poremećaj osobnosti, nedostatak empatije i društvenu krizu, a kao odgovor na to odlučili su ga očeličiti. Neka tvoj sin postane čovjek. Po obiteljskoj lozi”, napisala je Srbljanović i dodala:
“Ubojica je dva dana prije masakra iz očeve naprtnjače uzeo oružje i gotovo stotinu komada streljiva. Bitno je da je bio praznik, neradni dan i da je cijela obitelj bila kod kuće. I onda unatoč tome I dalje je stavljao sve u dječje sobe, zajedno s popisom djece koju je planirao eliminirati, benzin je odnio u stan gdje ga je točio u boce za izradu eksplozivnih naprava isparenja goriva, sina nisu vidjeli, a nitko nije pogledao plastični kofer u očevom ruksaku u koji je spremio glomazno oružje, streljivo i zapaljive bombe, na jednom je šifra (samo broj), a na drugom je potpuno otključana.
Ti su ljudi odgojili ubojicu, obučili ga, opremili, naoružali i omogućili mu da vrši masakre jer im se nije sviđao”, napisala je Srbulia Norwich. Pričaju o svom djetetu, znaju sve o njemu, ponose se njime, a njegova soba još miriše na njega. Ako ga roditelji vole, ako ga ljube, ako ga odgajaju da bude čovjek, a ne krvnik, onda će roditelji bez sumnje prepoznati miris svog djeteta. Ovaj detalj mi je konačno slomio srce. Kći ovih roditelja nije kasnila u školu, za razliku od dječaka, stigla je na vrijeme jer su se roditelji pobrinuli za to.
Da je zakasnila kao dječak, možda bi i preživjela. Ubojice nisu pitane zašto je kasnio skoro 40 minuta u školu, znali su da je kasnio. Dječakovi roditelji su šutjeli, u tišini angažirali moćne odvjetnike i medijsku mašineriju kako bi obmanuli javnost i sebe besramno etiketirali žrtvama. Pokušavaju steći nekretnine i sačuvati imovinu za daljnji život, što je prioritet. Dječakov otac pojavio se pred nama kao žrtva, smršavio je dvjestotinjak kilograma i nije ostao u zatvoru, jadan on. Majka nije znala ništa, nije znala da je pala s grane, a čak je ni ubojičin sin nije želio, a kad mu je jednom došla u posjet, odbio ju je vidjeti. To nam oni znaju reći.
Da dječak nije imao oružje i obuku, možda bi ipak želio poklati svoje prijatelje, možda bi i pokušao, možda bi ubio dijete nožem ili plamenom. Ali ne deset. Da je dječak bio fizički kažnjavan, pretučen i odgajan “staromodan”, još uvijek bi postao ubojica. Ili bolje rečeno, upravo zbog toga. Da ga se voli, da ga se gleda, da mu se prati disanje, on bi i dalje htio počiniti zločin, ali bi ga roditelji u tome spriječili. Loši dečki dolaze od loših ljudi. Premala je kazna za prijetnju. Zašto ubijena djevojka nije postala ubojica, nego dječak? Već samim pogledom postaje jasno”, zaključila je Biljana Srbljanović.
