– Jedno od najčešćih jela na ovim prostorima jeste pasulj. Ubjedljivo najsitija namirnica, koja jako dugo drži osobu sitom, a jedina mana joj je ta, što se jako teško vari. Puna je željeza, vitamina, te je posebno jako dobra u zimskom periodu….
Odličan način za ublažavanje plinova i nadutosti je konzumacija graha koji je bez obzira na vrstu bogat kalorijama i mastima. Osim toga, služe kao fantastičan izvor proteina, vitamina B, folne kiseline i vlakana, a svi oni doprinose smanjenju razine kolesterola. Štoviše, budući da ne sadrže gluten, u njima mogu uživati svi. Kada je riječ o dijetama, obrok s grahom ističe se kao vrhunska opcija zbog niske razine kalorija i masti, a služi i kao značajan izvor magnezija i željeza. Umjesto da vam troši energiju, grah pruža istinske antioksidativne prednosti za vaše tijelo. Neki pojedinci mogu oklijevati oko pripreme graha, svjesni da može nabubriti i izazvati nelagodu zbog nakupljanja plinova u želucu.
- Međutim, postoji više strategija za ublažavanje ovog problema. Opće je poznato da namakanje graha u vodi nekoliko sati prije kuhanja pomaže smanjiti njihovo širenje. Savjet koji se prenosi iz bakine kuhinje kaže da je posebno učinkovito namočenje graha preko noći i držanje u vodi dan prije kuhanja. Osim namakanja, dodavanje lovora, kumina, mažurana, majčine dušice ili đumbira u vodu za namakanje može dodatno pomoći u smanjenju stvaranja plinova u tijelu nakon toga. Opće je poznato da nedovoljno kuhani grah može dovesti do pojačanog stvaranja plinova.
Kako biste ublažili ovaj problem, bitno je oprati grah, čak i onaj iz konzerve, te ga treba kuhati polagano dulje vrijeme, a ne na visokim temperaturama. Namakanjem i ispiranjem graha možete eliminirati šećere koji doprinose stvaranju plinova, čime se smanjuje nadutost želuca. Naime, kada se stvori znatan sloj šećera, bakterije koje sudjeluju u tom procesu stvaraju neugodan plin koji se mora izbaciti iz posude za kuhanje. Prema iskusnim kuharima, grah se smatra pravilno kuhanim tek nakon tri ciklusa kuhanja.
ZDRAVLJE:
Na kolodvoru žena koja čeka dijete strpljivo čeka na klupi autobus. Njezin djed prilazi i pita: “Koliko imaš mjeseci?” Zatečena, ona odgovara: “Molim.” Zatim elaborira: “Ako nije previše problema, u kojem ste mjesecu?” Nakon što je čuo njezin odgovor, dodao je: “Sigurno ste ispunjeni radošću što ste postali majka.” Sa suzama u očima, ona odgovara: “Osmi.” Baka primjećuje:
“To je divno; tvoja obitelj mora biti tako sretna.” Mlada žena odgovara: “Imam samo oca, a on nije dobro. Dok ona priča, stiže autobus, zbog čega ona ustaje i hvata pokrivač dok oduševljeno izjavljuje: “Idemo, tata, ovo je naš prijevoz.” Tek na kraju ovog dirljivog videa, osmišljenog za obrazovnu i promotivnu upotrebu na društvenim mrežama, gledatelji shvaćaju da prikazuje čovjeka koji boluje od Alzheimerove bolesti i njegovu odanu kćer koja se brine za njega. Rujan je poznat kao mjesec svjesnosti o Alzheimerovoj bolesti. Ova vrsta demencije javlja se polagano i diskretno, isprva djeluje bezazleno, a kada se uspostavi, zadaje patnju cijeloj obitelji.
U razgovoru s Nadeždom Starić iz Srpskog udruženja za Alzheimerovu bolest, Slavica Stuparušić, kći oboljelog, u razgovoru za Dnevnik RTS-a iznijela je spoznaje o tome kako prepoznati rane znakove, metode usporavanja napredovanja bolesti i različite oblike pomoći i podrške. korisno i za pacijente i za njihove obitelji. Procjene pokazuju da otprilike jedna od deset osoba u svijetu boluje od neke vrste demencije, au Srbiji je dokumentirano oko 200.000 slučajeva.
Slavica Stuparušić, gošća Dnevnika čija se majka suočila s Alzheimerovom bolešću, priča da su se simptomi majčinog stanja očitovali znatno ranije nego što je obitelj na početku prepoznala demenciju. Početni znakovi nisu upućivali na demenciju. U početku su se pojavile značajne promjene u ponašanju, popraćene osjećajem nervoze i napetosti, zbog čega su liječnici prepisali anksiolitike. Nakon toga je počela gubiti stvari i okrivila svoje ukućane za krađu.
Ovaj ciklus ponašanja trajao je gotovo dvije do tri godine, a kada je njezino neprijateljstvo prema članovima obitelji doseglo nepodnošljive razine, dijagnoza je naposljetku postavljena. Dijagnoza je, kaže Stuparušić, dovela do pronalaženja odgovarajućeg liječenja, što je u početku ublažilo majčinu tjeskobu. Bilo je neophodno da netko bude prisutan s njom 24 sata dnevno. Iako je njezin otac preuzeo najveći dio odgovornosti, ona i brat učinili su sve što su mogli da pomognu. Ponekad su smatrali potrebnim kontaktirati policiju zbog majčine sklonosti da napusti kuću i odluta.
