Jako je rijetko da se u medijima može pročitati info, kako je neko sa ovih prostora svoju ljubavnu sreću pronašao u Africi. Naime, to je jako teško da se napravi, jer za većinu tih zemalja treba viza, a imamo također i jako veliki broj prevara od strane djevojaka iz Nigerije, Kenije ili neke druge afričke zemlje…
Izvanredan primjer ovog fenomena vidljiv je u priči Slavka Filipovića, Hrvata koji je tijekom 1970-ih obrijao glavu dok je boravio u Africi. Dok je boravio na kontinentu, stupio je u brak sa ženom koju je sreo na Mauricijusu. Kako bi nastavili s konvencionalnim načinom života, osobito jer je njihova zajednica – brak između bijelca i onoga što je on nazivao autohtonom ženom – smatrana nezakonitom, odlučili su se preseliti u Namibiju. Ipak, pri pokušaju da kćer upišu u vrtić suočili su se s rasizmom. U pismu iz 1985. godine, upućenom medijima tog doba, otkrio je izazovnu situaciju u kojoj je njegova obitelj prolazila. Živim u Namibiji, koja se nalazi u jugozapadnoj Africi.
Oznaka Jugozapadne Afrike kolonijalni je pojam koji odražava njezin zemljopisni položaj, dok je Namibija, što na lokalnom jeziku znači “pustinja”, prihvaćena kao službeni naziv nakon oslobađanja zemlje od kolonijalne uprave i njenog uspostavljanja kao neovisne nacije. Prošlo je skoro šest godina otkako smo moja obitelj i ja prvi put kročili u ovu zemlju, a trenutno moja troipolgodišnja kći i ja utjelovljujemo cjelokupno hrvatsko iseljeništvo unutar ovog naroda. Trenutno ovdje nema prebivališta drugih osoba hrvatskog podrijetla. Prije mog dolaska udala sam se na skromnom otoku u Indijskom oceanu zvanom Mauricijus, koji se često uspoređuje s “američkim Havajima” zbog prekrasnih prirodnih krajolika i privlačnosti kao turističke destinacije.
Moja supruga potječe iz kreolskog podrijetla s prethodno spomenutog otoka i postalo nam je očito da je, zbog njezine boje kože, zamišljanje budućnosti u Južnoj Africi, gdje sam radio, bilo nevjerojatno. Iako je naš brak bio sklopljen u skladu s načelima svetog katoličkog zakona, nedostajalo mu je zakonsko priznanje u toj zemlji i smatran je nezakonitim. Iz ovih posebnih razloga, naš dolazak u zemlju dogodio se nakon ukidanja zakona o miješanim brakovima 1978., uz ukidanje nekoliko drugih statuta koji su kompromitirali ljudsko dostojanstvo kao božansku kreaciju. U prvim godinama našeg boravka nismo se suočavali s izazovima.
Njegovali smo prijateljstva između različitih nacionalnosti i etničkih skupina, uključujući veze s Afrikanerima, također poznatim kao Buri. Kako bismo izbjegli klasificiranje našeg djeteta kao obojenog (važno je napomenuti da je “Obojeno” u Južnoafričkoj Republici velikim slovom), pobrinuli smo se da je rođeno na Mauricijusu. Kćer nam je stasala i napredovala i ove godine ispunjava uvjete za upis u vrtić. Vješta govori afrikaans (varijanta nizozemskog), kao i engleski, koji je naučila od svoje majke, te naš zajednički hrvatski, koji koristimo kako bismo dodatno poboljšali našu komunikaciju.
Dječji vrtić je prikladno smješten nedaleko od naše novostečene kuće i izrazito je dobro uređen, posebno za okruženje u malom gradu. Iako je dizajniran isključivo za bijelce, posebno isključuje afrikaans – “net vir deke”. Često bih, dok sam prolazio kraj okolice gdje se obično igralo dvadesetak male djece, uvjeravao vlastito dijete da će se uskoro moći pridružiti svojim vršnjacima. U vrtiću sam primijetio da nema problema, jer je bio otvoren ili posebno namijenjen bijelcima. Tijekom mog angažmana na profesionalnim obavezama u Južnoafričkoj Republici, jednog jutra moja je supruga otpratila naše malo dijete u vrtić s ciljem da ga upiše.
- Prikupila je sve potrebne dokumente i uputila se u ured ravnatelja, gdje je jasno izrazila svrhu svog posjeta i predala potrebnu papirologiju. Nažalost, moja mlada kći nije unikatan primjer u pogledu pigmentacije kože; brojni usporedivi slučajevi postoje diljem ove nacije. Odgovorni često izbjegavaju svoje obveze, čineći žalbe neučinkovitima, kako je to artikulirano u njegovoj korespondenciji: “sudac te tuži, sudac ti sudi”. Na kraju je njegova kći upisana u vrtić, ali to nije bila stvar želje; nego se dogodio unutar katoličke institucije povezane s crkvom.
