Mješoviti brakovi su većinom jako teški za održavanje, a danas pišemo o Slavku koji je odlučio da oženi Afrikanku.
Mješoviti brakovi sve su prisutniji u suvremenom društvu, a složenosti s kojima se susreću daleko su od jednostavnih. Mogu se pojaviti značajni problemi u vezi s potomcima koji često doživljavaju stigmatizaciju unutar zajednice.
Najbolja ilustracija te situacije je priča Slavka Filipovića, hrvatskog pojedinca koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća obrijao glavu na afričkom tlu. Sklopio je brak sa ženom koju je sreo na Mauricijusu. U potrazi za konvencionalnim životom, odlučili su se preseliti u Namibiju, jer je njihova zajednica – brak između bijelca i, prema njegovim riječima, domorotkinje – smatrana nezakonitom. Ipak, pri pokušaju da kćer upišu u vrtić, susreli su se s rasizmom u novoj sredini.
U prepisci iz 1985. godine upućenoj tadašnjim medijima, otkrio je okolnosti u kojima je njegova obitelj prolazila.
Živim u Namibiji, koja se nalazi u jugozapadnom dijelu Afrike. Izraz Jugozapadna Afrika je kolonijalna oznaka koja odražava njezin zemljopisni položaj, dok se Namibija, što znači “pustinja” na lokalnom jeziku, pojavila kao službeni naziv nakon oslobađanja nacije od kolonijalne dominacije i njenog uspostavljanja kao neovisne države.
Prije skoro šest godina stigao sam u ovu zemlju sa svojom obitelji, a sada, u pratnji svoje troipolgodišnje kćeri, predstavljamo cjelokupno iseljeništvo iz Hrvatske u ovom narodu. Drugih Hrvata ovdje nema. Prije mog dolaska, udala sam se na malom otoku u Indijskom oceanu poznatom kao Mauricijus, koji je u ovoj regiji poznat po svojim prirodnim ljepotama i turizmu, koji se često uspoređuje s Havajima u Americi.
Moj suprug je porijeklom (Kreolac) sa prethodno spomenutog otoka; tako nam je postalo jasno da zbog njezine boje kože nismo mogli zamisliti svoju budućnost u Južnoj Africi, zemlji u kojoj sam do tada bio zaposlen. Iako je naš brak bio u skladu s utvrđenim normama i bio je posvećen katoličkim zakonom, nije bio priznat u gore spomenutoj naciji i smatran je nezakonitim.
Nismo ušli u naš brak i zavjetovali se pred Bogom… do smrti, s očekivanjem da ćemo se morati sakriti kao prijestupnici od južnoafričkih vlasti i postojati nezakonito; nego nam je namjera bila dijeliti dom, ući kroz ista vrata, i moliti se zajedno u istoj crkvi, moleći se istom Bogu.
Upravo smo iz tih razloga stigli u zemlju, nakon ukidanja zakona o takozvanim mješovitim brakovima 1978. godine, zajedno s raznim drugim zakonima koji su potkopavali dostojanstvo čovječanstva kao Božjeg stvorenja. Tijekom prvih godina našeg boravka nismo nailazili na poteškoće. Sklopili smo prijateljstva među različitim nacionalnostima i rasama, uključujući među onima koji se nazivaju Afrikaneri ili Buri.
Nakon razdoblja dužeg od dvije godine, dobili smo kćer koju smo oboje očekivali s velikim entuzijazmom. Osim toga, dobili smo dokument iz Pretorije koji pokazuje da je naša kći kategorizirana kao bijela osoba. Ova klasifikacija proizlazi iz mog vlastitog rasnog identiteta kao bijelca i činjenice da moja majka ne pripada nijednoj priznatoj rasnoj skupini u južnoj Africi. Osigurali smo da je dijete rođeno na Mauricijusu kako bismo spriječili njezinu klasifikaciju kao Obojene (imajte na umu da se “Obojena” u Južnoj Africi piše velikim slovom!).
- Naša mala kći se razvila i sazrela do te mjere da ove godine ispunjava uvjete za upis u vrtić. Vješto govori tzv. afrički (varijanta nizozemskog), kao i engleski koji je naučila od svoje majke te naš zajednički hrvatski kojim se još učinkovitije sporazumijevamo. Vrtić je vrlo povoljno smješten nedaleko naše novokupljene kuće i vrlo je atraktivno uređen, pogotovo s obzirom na mali grad u kojem živimo. Iako je namijenjen isključivo za bijelu djecu, posebno navodeći “net vir blankes”, često sam prolazio pored objekta, gdje se obično moglo vidjeti dvadesetak djece kako se igraju. Često bih svojoj kćeri rekla da će se i ona uskoro pridružiti drugoj djeci u njihovoj igri. Vjerovao sam da neće biti problema oko njenog pohađanja, jer je vrtić otvoren za bijelu djecu, a moja kći, unatoč nešto tamnijoj puti, posjeduje istu dokumentaciju koja ju identificira kao “bijelu osobu”.
Dok sam obavljao svoje profesionalne dužnosti u Južnoj Africi, jednog jutra moja je supruga uzela naše malo dijete za ruku i odvela ga u vrtić s namjerom da je upiše. Ponijela je sve potrebne dokumente i uputila se u ured ravnateljice. Tamo je artikulirala svrhu svog posjeta i predočila potrebnu dokumentaciju.
- Ipak, nije pokazao nikakav interes za sadržaj dokumenata; nego je osobno odbacio njezinu prijavu, artikulirajući da je njezin upis nedostižan zbog boje kože njezine majke. Kao odgovor, moja supruga je izjavila: “Ako je to doista situacija, onda to dokumentirajte i dajte svoj potpis.
Nakon nekoliko dana poslano nam je pismo u kojem stoji da je slučaj pregledan i da djevojka nije evidentirana kao bijela osoba. Moja je supruga o tome obavijestila urednika lokalnog tjednika, “Vindhoek Observer”, koji je naknadno objavio informaciju.
Nažalost, moja mlada kći predstavlja samo jedan od mnogih primjera u vezi s problemima pigmentacije kože; brojni su slični slučajevi diljem ove nacije. Počinitelji nerijetko izbjegavaju odgovornost, a žalbe su uzaludne, jer “sudac te tuži, sudac ti sudi”, izražavao je u prepisci. Naposljetku, iako je njegova kći primljena u dječji vrtić, to nije bila ustanova po njezinom izboru, već katolička ustanova povezana s crkvom.
