– Za danas smo vam spremili dvije jako zanimljive životne ispovijesti., Naime, govorićemo o dvije žene koje su različite životne dobi, a imale su skoro istu životnu sudbinu….
U blizini Sarajeva, tačnije u gradu Visoko, živi izuzetna baka koja posjeduje bogato životno iskustvo. Naši prethodni tekstovi bacaju svjetlo na skladnu i prijateljsku vezu koju dijele muslimanska i srpska zajednica u Bosni, ističući priču o muslimanki koja se udala za Srbina, prigrlivši time i Bajram i Božić. Dodatno, istražili smo narativ Srbina koji je dobrovoljno prihvatio islam, prešavši na muslimansku vjeru. U ovoj dirljivoj priči dijelimo priču o baki koja je provela četiri godine živeći u inozemstvu, točnije u Austriji.
Sudbina je htjela da se našla u kući kršćanskog svećenika. Međutim, unatoč njihovim vjerskim razlikama, baka nikada nije bila spriječena u prakticiranju vlastitih muslimanskih običaja. Prema lokalnim pričama, Nana je iz Rogatice i navodno je kupila kuću u visočkom naselju Dobrinje nakon što se odatle preselila. Nakon što je provela četiri godine u Austriji, priznaje da se teško aklimatizirala i da je na kraju donijela odluku da se vrati u Bosnu, vođena uvjerenjem da će joj tamo život biti bolji. U razdoblju od četiri godine boravio sam u stanu svećenika.
Dok sam bio tamo, nije bilo potpore ili obrane za moju odjeću, bilo da se radilo o marami ili muslimanskoj nošnji. U razgovoru sa svećenikom uvjerio me da moja majka može slobodno prakticirati svoje običaje, a on će nastaviti sa svojima. Tijekom molitve, priznao je inteligenciju moje majke i ohrabrio je da nastavi sa svojim ritualima dok je on provodio svoje. Postojalo je uzajamno poštivanje religija drugih i dobio sam njegovu nepokolebljivu podršku.
Nikada nisam osjetio bilo kakav oblik zastrašivanja ili diskriminacije tijekom naše interakcije, jer nam je oboma bilo dopušteno slijediti svoje običaje bez uplitanja. Nana je pronašla veliko ispunjenje u druženju i ljubaznosti koju su dijelili među njima tijekom vremena koje su provodili zajedno. Život u Papinoj rezidenciji pružio joj je sve što joj je bilo potrebno, osim bliskosti s rodnim gradom, prijateljima i Bosnom i Hercegovinom na koju je navikla. Nakon završene liturgije, svećenik se okreće mom mužu i ljubazno ga zamoli: “Djede, možeš li nam skuhati kavu? Možemo napraviti pauzu od molitve i sjesti da porazgovaramo i ispričamo se.
U svojoj srži, ova se priča vrti oko važnosti poštivanja i vrednovanja različitih sustava vjerovanja i prihvaćanja razlika u svim aspektima. Služi kao dirljiv podsjetnik da je, kako bismo doista išli ispravnim putem, imperativ njegovati svoju vlastitu vjeru i izraziti poštovanje prema drugima, bez obzira na božanstvo koje odaberemo štovati. Dodatni tekst: Izražavajući svoju usamljenost i očaj, 67-godišnja žena oglasila se na društvenim mrežama i podijelila svoju molbu za društvom. Unatoč tome što je došla do svoje djece i tražila da živi s njima, naišla je na odbijanje. Ova iskrena izjava služi kao dirljiv podsjetnik na čežnju za ljudskom vezom koju osjećaju mnoge starije osobe. Nakon ovog priznanja krenuo je val sličnih priznanja. U dobi od 68 godina nalazim se u samoći, živim bez društva svog pokojnog supruga.
- Kako bih se izborio s monotonijom koja prijeti da me proguta, ustrajem u svom poslu jer mi on služi kao jedino utočište. Međutim, u posljednje vrijeme moje postojanje postalo je mehaničko, lišeno radosti i lišeno svega što mi donosi sreću. U mojim godinama nemam interesa za bavljenje hobijima. Zapravo, aktivno izbjegavam traženje novih razonoda. Nedavno sam uputio poziv svom sinu i njegovoj obitelji da dođu živjeti sa mnom u moj prostrani stan. Međutim, moja se snaha oštro usprotivila toj ideji, izražavajući nevoljkost da dijeli dom sa svojom svekrvom. Psiholozi daju sljedeće savjete za osobe u ovoj situaciji: Psihologinja konzultant Arina Lipkina sugerira da odsutnost hobija, a što je još više zabrinjavajuće, odsutnost želje za bavljenjem hobijem, može ukazivati na depresiju. Kao rezultat toga, za starije osobe može biti korisno potražiti savjet neurologa, psihologa ili psihoterapeuta.
Prema mišljenju stručnjaka, osobe koje imaju 67 godina ne bi se trebale doživljavati starima u današnjem društvu. Činjenica da odrasla djeca nisu sklona vratiti roditelje kući nije problem u ovom scenariju. Umjesto toga, odrasli potomci cijene važnost osobnog prostora, gdje su uspostavili potrebnu razinu udobnosti. Psihologinja je uvjerena da bi ova žena trebala odustati od ideje da je život s djecom optimalan put za nju. Umjesto toga, ona ima priliku samostalno voditi ispunjen život. Jednostavnim pobližim promatranjem svoje okoline otkrit će mnoštvo fascinantnih stvari koje postoje oko nje.
Može prisustvovati lokalnim događanjima i istraživati mjesta koja su joj prije bila nedostupna. Prihvaćanje novih društvenih iskustava ključno je, smatra psiholog. Situacija se znatno pogoršava kada se pojedinac ograniči unutar ograničene sfere svakodnevnih aktivnosti kao što su gledanje televizije, odlazak u zdravstveni centar i posjet trgovini. Ovaj uzak krug odgovornosti stvara monotonu rutinu u kojoj se svaki dan stapa sa sljedećim, pružajući idealno okruženje za cvjetanje postojanog osjećaja usamljenosti.
U današnje vrijeme raspon mogućnosti dostupnih pojedincima svih dobnih skupina značajno se proširio i ne bi bilo mudro zanemariti ih. Neki pojedinci odluče ući u novi brak u poznim godinama, dok drugi otkriju sasvim nove hobije kojima će se baviti. Istovremeno, mlađa generacija nosi značajan teret. U konačnici, na djeci i unucima je da poduzmu sve bitne mjere kako bi osigurali da njihovi voljeni članovi obitelji zadrže želju za životom čak iu poodmaklim godinama.
