Za danas se malo dotičemo najpopularnije braće na glazbenoj sceni. Dejan i Saša su jako posebna braća, a na samom rođenju su ostali bez vida, ali im je bog dao glas i moć za lijepom pjesmom…..
Zoran Matić prvi put je za medije progovorio o svojim sinovima Saši i Dejanu. “Bili su divni i imali su brojne prijatelje u ovom mjestu. Na primjer, kada bismo mi došli, dvadesetak djece bi se uzbuđeno okupilo da se s njima oproste. Bilo je to nevjerojatno iskustvo, svi su ih voljeli, a ta ljubav traje i dan danas. Zoranov otac navodi: “To su samo obični ljudi koji su dobro odgojeni, kaže izreka da odgoj počinje od kuće i mislim da je to jasno.” Kada su ga pitali o njihovom ponašanju u djetinjstvu, on odgovara:
“Pokazali su izvanredno ponašanje i pokazivali poslušnost. Dok sam ja zauzeo nešto čvršći stav, njihova želja da slušaju bila je impresivna i cijenjena. Nakon što su dostigli zrelost, počeli su razgovarati, jednostavno uključivši radio za puštanje glazbe, i to je sve. Saša je malo napredovao, ali Dejan je blizu po glasovnim sposobnostima. Ipak, Saša je veću popularnost stekao ranijim počecima. Žao mi je što Dejan nije završio fakultet i teško to sebi mogu oprostiti. Upitan o svom strožem stavu, posebice o važnosti završetka školovanja, odgovara: „Priznaju se njihove odgovornosti i zauzeo sam strogi pristup njihovoj zaštiti.
Kako kaže Zoran, otac obitelji Matić, njihov je dom uvijek bio ispunjen glazbom. Sa samo tri godine Saša je počeo svirati malu rusku harmoniku koju mu je poklonila majka, sam je učio svirati. Kasnije, nakon preseljenja u Beograd, upisao se u glazbenu školu, što je pokrenulo njegov put u pravom smjeru. Zoran je ispričao i poteškoće s kojima su se susreli njegovi sinovi, ističući da je preseljenje iz Drvara u Beograd za njih predstavljalo velike izazove.
“Nailazili su na značajne poteškoće. Nakon našeg preseljenja u Beograd, s njima sam išao dvanaest puta godišnje u Drvar. Ove godine sam, međutim, šesti put. Želio sam im pružiti sve što život može ponuditi, a oni zaista Činilo se da mu nikad ništa nije falilo”, priča otac Zoran. Prema Zoranovim riječima, po završetku školskog dana dolazilo je vrijeme za priredbe i kazališne predstave, trenuci u kojima nije osjećao nikakvu strepnju. Prenio sam da bi me duboko uznemirilo saznati o tvojim borbama koje proizlaze iz tvoje nesposobnosti da vidiš.
Svakako postoje mnogo teže prepreke s kojima se treba suočiti. Stoga je za njih ključno da budu odgajana na način koji im omogućuje vođenje uobičajenih života. Koji su događaji pridonijeli gubitku vida? Moja supruga i ja istražili smo svaku moguću opciju u našoj potrazi za razumijevanjem. Otputovali smo u Njemačku na sastanak s profesorom koji je bio naš glavni kontakt, direktor oftalmološke klinike koja se nalazi u Rotterdamu.
Podijelio sam želju da ga tamo vidim, ali mi je rekao da će doći u Herceg Novi. Nakon našeg susreta prenio nam je surovu i otrežnjujuću stvarnost: “Vid im je teško oštećen, predozirani su kisikom. Otrovani su.” Također je istaknuo: “To je moglo dovesti do oštećenja mozga.” Srebrna podstava u ovoj nesretnoj situaciji je to što, unatoč gubitku vida, otkriva da u ovom trenutku nigdje u svijetu ne postoji lijek. “Ovaj scenarij je tragedija, praćena osjećajem obveze i svega što sa sobom nosi”, kaže Zoran, otac poznatih pjevača. Dodaje: “Kad smo se vratili iz Zagreba, na otpusnim listama je bilo da su djeca zdrava i normalna, bez ikakvih mana.
No, kad smo se vratili kući, primijetio sam kako reagiraju na zvukove i rekao supruzi: ‘Nešto se čini isključeno.’ Odagnala je moje brige, rekavši: ‘Oni su još jako mladi.’ Nakon mjesec dana vratili smo se u Zagreb i čim smo ušli u ordinaciju, dvije liječnice, jedna starija i jedna mlađa, viču: “Ma ne, što ste učinili djeci? Djeca vam ne vide!” Odgovorio sam: “Došao sam pitati o ovome.” Kao osiguranik iz Beograda sutradan smo otišli u Institut za majku i dijete, gdje nas je dočekao profesor Jovićević i uzviknuo: „Idioti, što su napravili?
