– Vjerujemo da ste do sada jako puno puta gledali horor film, u kojem se pojavljuju osobe koje su nastale incestom. Umno poremećene osobe, koje rade strašne stvari na filmu, totalno su drugačije uživo, a mi vam danas predstavljamo jednu takvu američku obitelj….
Većina pojedinaca doživljava snažnu averziju i odbojnost prema incestu, a povijesni zapisi govore o brojnim primjerima takvih veza. Intrigantno je primijetiti da rađanje djece iz zajednica bliskih rođaka nije bilo neuobičajeno kroz povijest. Značajno je da su incestuozni odnosi bili osobito rašireni među vladajućom klasom, kao i imućnim i uspješnim obiteljima. Ipak, postoje dokumentirani primjeri šokantnih slučajeva koji se događaju iu ruralnim regijama. Obitelj Vitaker muči neobično mentalno stanje koje tek treba dijagnosticirati, zbog čega su mnogi zbunjeni. U ovu obiteljsku jedinicu uključeni su Lorjen, Rai i Timi, zajedno s brojnim članovima šire obitelji.
- Osim što se bore s psihičkim bolestima, prolaze i u izrazito nepovoljnim životnim okolnostima. Roditelji ovih osoba ne samo da su bili u srodstvu, već su bili i prvi rođaci, što znači da su dijelili oba para baka i djedova. Posljedično, ova obiteljska veza rezultirala je mnoštvom genetskih složenosti. Tijekom pojavljivanja u podcastu, Mark Lait, redatelj koji stoji iza dokumentarca o obitelji Whitaker, podijelio je svoje iskustvo susreta s njima iz prve ruke. Sastanak je bio apsolutni kaos. Prisutni pojedinci kao da su bili neusredotočeni, pogledi su im letjeli u raznim smjerovima, pa su čak i lajali na nas. Postojala je jedna određena osoba koja bi, ako biste je pogledali očima i izgovorili riječ, iznenada vrisnula i pobjegla, dok su mu hlače neugodno padale do gležnjeva.
Bio je to pravi spektakl, u najmanju ruku. Laita je rekao da mu je bila potrebna policijska pratnja za kasnije susrete s njima. Obitelj Vitaker, poznata po svom ekstremnom inbridingu, pokazuje visoku prevalenciju mentalnih poteškoća, što rezultira oštećenjem govornih sposobnosti. Konkretno, Ray Whitaker može se izraziti samo nizom gunđanja i lajanja. Iako su dostupne ograničene informacije o ovoj osamljenoj obitelji, naširoko se nagađa da Ray Whitaker pati od neverbalnog autizma treće razine. Osim što su bili u bliskom krvnom srodstvu kao blizanci, jedan od blizanaca također je odlučio oženiti svoju sestričnu, što je povećalo osjetljivost na bolest. Nastavkom srodstva kroz nekoliko generacija, vjerojatnost da će obitelj doživjeti rijetke genetske poremećaje učetverostručila se.
Prema izvješću Daily Maila, dr. Alex Prayson iz Nacionalnog vijeća za rehabilitacijsko obrazovanje izjavio je u dokumentu iz 2015. da se osobe koje se vjenčaju s bliskim rođacima suočavaju s povećanim rizikom od nasljeđivanja DNK koji može dovesti do autizma ili drugih srodnih problema. Rad dr. Prajsona, predan Mreži za istraživanje društvenih znanosti, naglašava mogućnost da i autizam i inbred poremećaji pokažu usporedive abnormalnosti u strukturi i/ili funkciji mozga. Snimke mozga ove djece otkrivaju jasne razlike u obliku i strukturi njihovih mozgova u usporedbi s neurotipskim ili tipičnim mozgovima koji se nalaze u djece. Iako Ray nema sposobnost govora, ostaje angažiran i osjetljiv tijekom nedavnih intervjua.
Kombinacijom gunđanja, lajanja, kimanja i gestikulacije uspijeva prenijeti svoje odgovore na pitanja sugovornika. Iako njegovi odgovori ponekad mogu biti dvosmisleni, očito je da razumije pitanja i zna točne odgovore, unatoč svojim govornim ograničenjima. U jednom slučaju, Rej je upitan o svom obroku i odmah je odgovorio otkrivajući svoj sendvič ispitivaču. Međutim, kada ga se ispituje o njegovom preminulom bratu Freddyju, on zagunđa i pokaže prema mjestu ukopa koje se nalazi u neposrednoj blizini njihove nastambe. Postoji neizvjesnost oko toga je li Rej dobio službenu dijagnozu za ovo posebno stanje.
Iako većina djece iz autističnog spektra ima poteškoća s verbalnom komunikacijom, uobičajeno je da s vremenom postupno razvijaju govorne vještine. Postoje slučajevi u kojima pojedinci nastavljaju biti neverbalni tijekom svog odraslog života. Ovi konkretni slučajevi mali su dio ukupnog broja slučajeva autizma u Sjedinjenim Državama. Kao način da angažiraju svoja osjetila, osobe sa stanjima kao što su autizam ili poremećaj pažnje/hiperaktivnosti mogu pokazivati stimulativno ponašanje, koje uključuje nagle pokrete ili glasne zvukove.
Mogu se primijetiti nekonvencionalna ponašanja poput lajanja, gunđanja, lupanja glavom, grickanja noktiju i drugih čudnih radnji. Prema stručnjacima, ova ponašanja pojedincima služe kao sredstvo za učinkovitu komunikaciju i reguliranje svojih emocija u situacijama pretjerane stimulacije ili kada se bore da to učine na konvencionalan način. Točan uzrok autizma znanstvenici i dalje nisu utvrdili, nagađajući da je riječ o kombinaciji genetskih utjecaja i utjecaja iz okoline.
