U svijetu prepunom teških sudbina, priča mladog Amira Šečića iz Tuzle izdvaja se svojom tišinom koja para srce. Još od prvog dana života nosio je teret pitanja na koje nije imao odgovor – zašto ga je majka ostavila čim je došao na svijet. Rođen je u bolnici, a već trećeg dana ostavljen je u domu za nezbrinutu djecu. Umjesto majčinog naručja, dočekali su ga hladni zidovi i nepoznata lica.
- Nikada nije upoznao ni oca. Njegovo djetinjstvo prošlo je bez ikoga ko bi ga zaštitio, bez sigurnog zagrljaja koji bi ga podsjetio da je voljen. Sam je učio kako ustati kada padne, kako ostati snažan i kada ga boli. Umjesto da traži krivca za svoju bol, Amir je odlučio tražiti smisao u svijetu koji ga je odbacio prije nego što ga je upoznao.
Iako mu je život bio sve osim nježan, nije dopustio da mu to zatvori srce. Svoje rane pretočio je u riječi i napisao knjigu – ne da bi izazvao sažaljenje, već da prekine tišinu. Njegova priča nije optužnica, već glas djeteta koje je odraslo bez doma, ali je u tom bolu pronašlo snagu za stvaranje.
- Amir potiče iz Srebrenice i o svom porijeklu piše bez zadrške. Priznaje da ga je godinama pratila praznina zbog nedostatka roditeljske ljubavi. “Dok gledam djecu koja ne poštuju roditelje iako im oni daju sve, osjetim bol. Meni je život dao samo jedno – želju da se izborim. Moj način borbe bila je olovka i papir,” iskreno priznaje.
Kada je napunio osamnaest, skupio je hrabrost i zakucao na vrata žene koja mu je podarila život. Želio je barem čuti da se sjeća datuma kada joj je sin rođen. Ali odgovor je bio hladan, gotovo leden – za nju je to bio samo običan dan, bez ikakvog značaja. Taj trenutak ga je slomio, i odlučio je da je to posljednji put da je traži.
- Djetinjstvo je proveo u domu do svoje petnaeste godine, okružen ljudima koji su mu pružali osnovne smjernice, ali nikada prave odgovore na pitanje koje ga je progonilo – zašto je ostavljen. Nakon što je izašao iz doma, život mu nije postao lakši. Bez ikakve podrške, sa samo 17 godina odlučio je otići u Njemačku kako bi radio i stao na svoje noge. “Tada sam shvatio šta znači prava borba. Suze, bol, nepravda – sve se sručilo na mene. Pisanje mi je bilo jedini izlaz,” priznaje.
Njegova knjiga danas stoji kao svjedočanstvo svima onima čiji se glasovi nikada nisu čuli. To nije samo Amirava priča – to je priča svakog djeteta koje je odraslo bez ljubavi i sigurnosti. Njegove riječi bude suosjećanje i podsjećaju koliko roditeljska pažnja i toplina nemaju zamjenu.
Iako ga život nije mazio, Amir je pronašao snagu tamo gdje bi mnogi posustali. Iz svojih rana izrastao je u osobu koja ne zaboravlja ko je bio i šta je prošla. Danas, njegove riječi imaju posebnu težinu jer dolaze iz srca koje je naučilo kucati bez ičije pomoći.
