Vjerujemo da ste do sada vidjeli bar na nekom filmu, kada jedno od dvoje supružnika se razboli i ostari, da ovo drugo se brine o njemu do samoga kraja. Međutim, u stvarnosti to je jako rijetko, jer danas imamo sve veći procenat razvedenih brakova, jednostavno, takva vremena su došla…..
Kada voljeni ostare ili se razbole i trebaju pomoć, mnogi se pojedinci susreću s izazovnim izborom: trebaju li pružiti najbolju njegu smještajem u ustanovu za njegu ili se trebaju odlučiti za kućnu njegu, čak i ako to dovodi do umora i manje sredstava? Mnogi ljudi shvaćaju da je odabir specijalizirane ustanove ono što je njihovim voljenima pružilo dostojanstvo i udobnost kada više nisu mogli brinuti sami o sebi, što im je omogućilo da očuvaju energiju i emocionalnu ravnotežu potrebnu za svakodnevni život.
Odgajana sam na pričama o snazi moje tete Duške i njenoj spremnosti da svoju obitelj stavi iznad svega, ženi koja je ostala nepokolebljiva protiv mišljenja drugih. Ipak, kada se njezin suprug teško razbolio i izgubio sposobnost kretanja, moja se teta bez oklijevanja sama brinula za njega, odbacivši ideju da ga pošalje, što je smatrala neprihvatljivim. U njezinom je srcu uslijedila borba između ljubavi i dužnosti prema mužu, uz duboko ukorijenjeni strah od osude od strane onih oko nje. Osjećala je da bi njegovo smještanje u ustanovu za skrb bilo jednako izdaji čovjeka s kojim je dijelila život. Odgovornost brige o nepokretnoj osobi pala je isključivo na njezina ramena, dok je njezina teta prihvaćala izazove koji su dolazili s tim.
Unatoč njezinoj iscrpljenosti i naporima obitelji da joj olakša teret, zabrinutost “što će ljudi reći” bila je velika, spriječila ju je da prihvati pomoć i pošalje ga u dom. Taj strah i njezino oklijevanje da prihvati olakšanje definirali su izazovne godine njezina života i ostavili trajan utjecaj na sve nas. Moja teta je odlučila ne smjestiti svog muža u ustanovu za skrb.
Godinama su se suočavali s izazovima zbog njegovog sve lošijeg zdravlja, no zadnja se godina pokazala posebno teškom. Njegovo se stanje pogoršalo do te mjere da je bio potpuno nepokretan, vezan za krevet i oslanjao se na pomoć drugih u svakom aspektu svakodnevnog života. U početku je vjerovala da sve mogu riješiti u udobnosti zajedničkog doma, no kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno koliko je situacija postala iscrpljujuća. Uz mijenjanje pelena više puta dnevno, hranjenje pasiranom hranom kroz slamku i rutinsko okretanje kako bi se spriječile bolne rane od dekubitusa, činilo se da svi održavaju delikatnu ravnotežu između suosjećanja i preopterećenosti.
Članovi obitelji, uključujući moju tetu, moju majku i nekoliko drugih bliskih rođaka, naizmjenično su brinuli o njemu. Svaka je osoba pažljivo upravljala svojim vremenom, usklađujući posao, obiteljske obveze i izazovne dnevne zadatke skrbi. Kako bi olakšali teret, odlučili su zaposliti medicinsku sestru koja bi ih posjećivala nekoliko puta tjedno kako bi im pomogla s aspektima njege s kojima su se teško nosili. Ipak, najveći teret bio je na tetkinim plećima. Promatrala je svakodnevno propadanje svog supruga, primjećujući kako ga je bolest transformirala i stvorila jaz između njih. Budući da su bili u braku više od četrdeset godina, zajedno su iskusili i radosti i poteškoće, no sada, dok je on fizički bio tamo, osjećala je da je doista nestao.
Sve više ju nije uspijevao prepoznati, često zaboravljajući svoje okruženje i identitet ljudi oko sebe. Pojam doma bio je krajnje nepodnošljiv za moju tetu. Stalno je pitala: “Što će ljudi misliti ako ga stavimo tamo, bez ikoga svog?” Ovaj naizgled jednostavan upit skrivao je bujicu njezine emocionalne borbe – tjeskobu zbog osude i strah da bi drugi mogli povjerovati da je napustila čovjeka koji je bio uz nju cijeli život. Sama pomisao da bi netko tvrdio da je poslala svog muža, svoj izvor snage, u ustanovu bila je previše za podnijeti. Jednostavno nije mogla podnijeti pomisao da je drugi gledaju kao hladnu i nezahvalnu osobu.
Nakon njegove smrti, doživjela je neobjašnjiv osjećaj olakšanja – olakšanje koje je proizašlo iz spoznaje da ni on, ni ona, ni obitelj više ne trpe bol. U njegovoj smrti, činilo se kao da je otkrila i mjeru mira. Međutim, također se razboljela i posvetila ostatak života istraživanju i testiranju. Unatoč tome, tvrdi da nimalo ne žali i da bi još jednom odabrala isti put. U konačnici, još uvijek se pokušavala uvjeriti da su njezini postupci opravdani. Međutim, duboko u sebi, prepoznala je da njihovi izbori ne proizlaze samo iz njega, već i iz tihog, neizraženog nadzora društva.
