– Mnogi roditelji kada uđu u neke godine, definitivno budu odbačeni od strane svoje djece. Bude im teško da služe njih kada uđu u godine, ostave ih u dom za stare, i onda ih skoro nikako ne obilaze….
Priča koju je pokrenula Rajka iz Donjeg Vakufa zadire u temu prožetu mukom. Moja majka je kobnog dana doživjela gubitak i oca i osmogodišnjeg sina, a dženaze su im se poklopile. Utjecaj ove tragedije bio je dubok i duboko potresan. Shrvana tugom, fizički je oslabila i srušila se na krevet, boreći se s težinom svojih emocija. U tom ranjivom trenutku shvatila je da je njezina ušteđevina skromna. U tom razdoblju Rajka je pronalazila utjehu u zagrljaju svojih sestara koje su joj ljubazno pružile utočište i zaklele se da će joj pružiti najveću moguću skrb.
Nije ni znala da će ići u nevjerojatne duljine koje će nadilaziti čak i granice suosjećanja, čin koji se nečiji najogorčeniji protivnik nikada ne bi usudio poduzeti. Dok je majka padala na krevet, mahali su joj, govoreći: “Pridruži nam se, majko, i povrati svoju snagu.” Nakon što su joj zaplijenili cjelokupnu ušteđevinu, odmah su je istjerali iz prostora. Kad su započeli s postupkom čišćenja, njezine su stvari bez ceremonije odbačene. Potom su Rajka i njen suprug primili majku u svoj dom, pružili joj brigu i podršku. Međutim, njezina je majka u sebi nosila duboko ukorijenjenu ogorčenost. Dočekali smo je u našem domu, moj suprug i ja. Unatoč našoj prisutnosti, ona bi neprestano plakala. Težina njezine tuge bila je toliko golema da je na kraju dovela do njezine smrti.
- Nakon što su sestre zaplijenile sve njezine stvari, uključujući dvije krave, dvoje teladi i njezinu ušteđevinu, njezina je majka bila prisiljena preseliti se u ustanovu za starije osobe. No, odbila je rastati se od Rajke i sa sobom je povela svog voljenog suputnika. Moj odnos s majkom bio je izazovan zbog njenog oštećenja sluha. Stalno sam se brinuo za njezinu sigurnost, strahujući da bi mogla doživjeti prometnu nesreću. Međutim, nisam mogao podnijeti pomisao da je ostavim samu kod kuće u njezinoj starosti, jer nitko ne zaslužuje takvu usamljenost i ranjivost. Tijekom 1980-ih Rajka se neustrašivo brine za životinje od kojih mnogi mlađi pojedinci zaziru, naoružani samo štapom.
Ključno je razumjeti da ako netko ne nastoji zaraditi samostalno, ne može očekivati da će primiti bilo što od drugih. Svatko ima svoje izazove koje mora svladati, a ja sam potpuno svjestan da se sa svojim moram suočiti sam. Kako kaže, polovicu svojih koza proda prije zime kako bi kupio dovoljno sijena za prehranu preostalih. Unatoč godinama i fizičkoj slabosti, Rajke posjeduje nesalomljiv duh i duboku dubinu karaktera.
Njezini zdravstveni problemi ne umanjuju njezinu odlučnost, jer stalno pokazuje blistav osmijeh i nepokolebljivu odanost svojim voljenim ljubimcima kozama. Rajka je uspješno odgojila četvero djece, a svi se trude posjetiti kad god je to moguće. Posjećuju me kad god nađu slobodan trenutak u svojim užurbanim životima. Nitko od ove djece nema luksuz sigurnog posla; jedan se muči za bijednu dnevnicu, a drugi preuzima ulogu čistačice, a svaka se bori za preživljavanje. Kad god okolnosti dopuštaju, trude se doći me vidjeti. Suosjećam s njihovim poteškoćama i izazovima.
Dodatni tekst:
Uključivanje u djela dobrote mnogim pojedincima donosi ispunjenje i radost. Putevi kojima možemo usrećiti druge su brojni i svi dijele zajedničku osobinu: služe kao putovi ili bitne komponente sreće. Svoju velikodušnost možemo izraziti darivanjem, posvećivanjem svog vremena dobrotvornim ciljevima, pomaganjem prijateljima, susjedima ili čak strancima koje susrećemo na ulici. Pokazivanje ljubavi i brige prema drugima izaziva sličan osjećaj zadovoljstva kao primanje ljubavi. U oba slučaja, naše mentalno i emocionalno blagostanje se hrani. Brojna su istraživanja potvrdila važnost ljubaznosti u poboljšanju našeg svakodnevnog života. Postoji nekoliko razloga zašto pružanje pomoći drugima pridonosi poboljšanju kvalitete života.
Stvaranje osjećaja pozitivnosti Pomaganje drugima služi kao dokaz da koristimo i nama samima. U društvu koje daje prednost materijalnim dobrima, pojedinci često doživljavaju osjećaj praznine i dezorijentiranosti. Pritisci i neizvjesnosti života mogu biti ogromni. Međutim, čak i najmanji čin ljubaznosti pokreće oslobađanje oksitocina, poznatog kao “hormon ljubavi”, u našem tijelu. Ovaj porast oksitocina podiže naše osjećaje sreće i radosti. Potiče samoprihvaćanje, sprječava nas da podlegnemo krizi identiteta i održava naše samopouzdanje i samopoštovanje. Posljedično, nalazimo utjehu u sebi i uspostavljamo sklad sa svijetom oko nas. Vrijedno je napomenuti da oni koji redovito pružaju ruku pomoći drugima rijetko pate od depresije ili tjeskobe.
Osjećaj da ste vrijedni i značajni Bilo je bezbroj slučajeva u kojima smo se odrekli svojih napora zbog prevladavajućeg osjećaja bezvrijednosti. Kao da našem postojanju nedostaje smisleno usmjerenje, što nas navodi na besciljno lutanje i patnju. Međutim, pružanje ruke pomoći drugima može nam podariti duboki osjećaj svrhe i značaja. Čineći to, naši postupci dobivaju novopronađeno značenje jer postajemo katalizatori za pozitivne promjene u tuđem životu. Rezultirajuća bujica ispunjenja i zadovoljstva prožima naše biće, u konačnici utječući na naše opće stanje sreće.
Poticanjem kulture pomoći unutar zajednice, imamo moć njegovati jače međuljudske veze i izgraditi društvo ukorijenjeno u moralnim vrijednostima. Kada drugima pružimo ruku pomoći, veća je vjerojatnost da će nam se ta dobrota u budućnosti vratiti. Ova uzajamna podrška zbližava ljude, stvarajući značajne veze kroz djela dobronamjernosti, u konačnici jačajući strukturu društva. Kao rezultat toga, pojedinci doživljavaju pojačan osjećaj pripadnosti i jedinstva. U ovom skladnom okruženju cvjeta i društvena i državna sreća.
