Dženan Ćišić je 2014. godine odlučio napustiti Bosnu i zaputiti se u Njemačku u potrazi za kojim dinarom. Ono što je trebalo biti tromjesečni boravak pretvorilo se u desetljeće dug boravak u Njemačkoj.
Tvrdi da je svima koje je doveo u Njemačku pomagao u snalaženju.
“Prvo zaposlenje mi je bilo u Baušteli. Po odluci da se pridružim iskazao sam nedostatak sredstava, na što su mi odgovorili da ću zaraditi. Spominjao sam i nedostatak dokumentacije, ali su me uvjeravali da je to nevažno. Bio sam zabrinut o mojim vještinama jezika, ali rekli su mi da to nije potrebno. Samo pognutu glavu i usredotoči se na posao.
Tako je Dženan počeo svoj građevinski posao u Njemačkoj, a priznaje da mu je neugodno spomenuti da je u Bosni bio muzičar, da je radio kao glazbeni instruktor, da je školovani svirač klarineta, a sada u Njemačkoj obavlja teške poslove.
Kako je vrijeme prolazilo, Dženan je naučio jezik, pribavio dokumentaciju i zaposlio se u restoranu. Ovo ga je putovanje naposljetku dovelo do kupnje kuće u Njemačkoj, a način na koji je to postigao doista je nevjerojatna priča.
Nisam si više mogao priuštiti plaćanje stanarine. Moja uvjerenja me sprječavaju da podignem kredit. Stoga sam se odlučio za kupnju trošne nekretnine, ulaganje u nešto što će biti moje. Međutim, čak su i ta oronula mjesta u Njemačkoj imala visoku cijenu. Dok sam pregledavao internet, otkrio sam aukcije na kojima su kuće dostupne za prodaju.
Predao sam otprilike 75 ponuda za kuće dostupne na dražbi. Unatoč tome što sam imao znatnu količinu gotovine, dao sam tu ponudu online. Jednog dana, dok sam bio na poslu – u međuvremenu sam počeo voziti tramvaj – zazvonio mi je telefon. S druge strane, žena mi je rekla: “Čestitam, pobijedio si na dražbi!
- Pitam je da li cijena koju sam predložio više ne vrijedi, na što ona potvrđuje da je doista prošla. Ponudio sam 3550 eura za kuću i dobio sam je zajedno sa svim neredom, zlatom i svim ostalim što je bilo unutra.
Nakon što je vlasnica kuće preminula, nisu se pojavili nasljednici koji bi potraživali njezinu imovinu. Tri godine kuća je bila prazna sve dok nije donesena odluka da se proda na dražbi. U početku procijenjen na otprilike 6.000 eura, uspješno smo pregovarali o smanjenju cijene na 3.550 eura.
- Bila je osoba koja skuplja stvari i nerado se odvaja od bilo čega. Susjedi s neispravnom perilicom rublja ili sličnim problemima često su joj takve stvari donosili u dvorište.
Bilo je prisutno oko 40 kubika otpada. Međutim, nisam imao ništa protiv, jer je čišćenje svega rezultiralo time da sam zadržao kuću. U Njemačkoj je za dobivanje dozvole za izgradnju kuće potrebno 17.000 eura. Stoga sam se bez obzira smatrao pobjednikom.
11 mjeseci sam se posvetila čišćenju svega. Kako bih izbjegao odbacivanje predmeta i plaćanje naknade za otpad, fotografirao sam ih, podijelio slike na internetu i ponudio ih drugima. Moja primarna briga bila je jednostavno osigurati da budu odvedeni.
- Susjed mi je savjetovao da dobro pregledam sve knjige i predmete koje je ta žena ostavila. “Tamo bi moglo biti nešto vrijedno”, spomenula je.
Otkriće prvih dvadeset eura u kuhinji donijelo mi je besprimjernu radost. Unutar jedne od omotnica pronađenih u knjizi, naišao sam na omotnicu s novcem, a iznos je bio dovoljno velik da pokrije sve moje troškove. “To je vjerojatno bila njezina štuka”, dodaje Ćišić.
Dženan napominje da nije ni slutio da će u toj kući otkriti nešto dragocjeno, ali sreća mu je bila naklonjena. “Iznos je bio dovoljno velik da sam mogao obnoviti cijelu kuću i nadoknaditi štetu onima koji su mi pomogli”, rekao je.
