– U nastavku našeg današnjega članka govorimo o popularnom srpskom glumcu, koji je odlučio da se posveti bogu. Kako je izjavljivao još ranije, to je viodio od kolege Nikole Rokvića koji je nedavno imao monaško putovanje do Grčke.
Nikola Pejaković Kolja, multitalentirani pojedinac koji je briljirao u glazbi, glumi, režiji i scenariju, prošao je buran životni put. Svojim brojnim ulogama ostavio je nezaboravan utjecaj koji će zauvijek ostati urezan u anale povijesti kazališta. Međutim, nasuprot tome, njegov osobni život nije tako blistao. Prošle je godine Nikola Kolja Pejaković održao zadivljujuće predavanje koje se najbolje može opisati kao osobna ispovijest, jer je iskreno ispričao svoju borbu s porocima, svoj odnos prema heroinu, svoj put ka izlječenju od ovisnosti te svoje otkriće pravoslavne vjere koja naposljetku ga je dovelo do toga da odabere drugačiji put od postajanja redovnikom.
U razdoblju kad su moji talenti cvjetali i kad sam ih bezobzirno zlorabio, našao sam se upleten u nasilne svađe u barovima, vrijeđajući nedužne pojedince. Bilo je to tijekom ovog mračnog razdoblja u mom životu kada je “heroin, krajnji zlotvor, ušao. Postoji zloća koja nadmašuje sve ostale. Kad sam krenuo putem umjetnika, umjetnost je počela popunjavati prazninu koju je ostavila moja duhovna Slikari i glazbenici postali su moja božanstva, a ja sam očajnički pokušavao oponašati njihovu veličinu.
Kad sam dosegao najnižu točku u svom životu, potražio sam utjehu u Bogu. Bilo je to u vrijeme kada sam se našao zarobljen u metaforičkom jarku. Česta je pojava da pojedinci srpskog podrijetla potraže utočište u crkvi kad se suoče s nedaćama, osobito kad počne padati kiša. Ovaj fenomen nije izolirani incident. Postoje anegdote koje sugeriraju da se pojedinci koji se bore s ovisnošću o drogama okreću vjeri za spas, iako sam skeptičan u istinitost takvih tvrdnji. U stvarnosti, te osobe traže način da pobjegnu od svoje nevolje i pronađu lijek za svoje bolesti. Pravoslavlje ima moć da pobijedi te izazove.
Kad je moj ego bio slomljen i kad sam shvatio da nema izlaza, krenuo sam na putovanje kako bih istražio svoj život i preispitao svoja uvjerenja. Tijekom te introspekcije došao sam do spoznaje da sam bio u zabludi. Na isti način na koji nas trenutno potiču da oponašamo Kristove postupke, mene su nekoć učili da oponašam ponašanje umjetnika. To uključuje uživanje u alkoholu, drogama, pušenje, samoozljeđivanje i upuštanje u različite seksualne devijacije. Na primjer, saznao sam da bi cijenjeni pjesnik Charles Baudelaire prije pisanja prvo popušio hašiš.
- Naravno, odlučio sam i sam isprobati. Budući da nisam ni pjesnik ni boem, hašiš mi je postao jedino utočište. Utjecaj heroina na mene bio je poput iznenadnog trzaja. Bilo je tako ugodno da nisam mogao a da se ne zapitam zašto me ranije nisu upoznali s tim, jer se činilo da sadrži rješenje za sve moje probleme. Više nisam osjećala nikakve bolove ni tegobe. Međutim, posljedice su donijele mamurluk. Unatoč privremenim prednostima koje je nudio, također mi je omogućio da pobjegnem od neprestanog preispitivanja svoje svrhe na ovoj Zemlji i prirode ove zbunjujuće pustolovine”, rekao je Pejaković.
Dok mi je život visio o koncu, prisjeća se, moji su roditelji bili svjedoci mog pogoršanja stanja u Beogradu, što ih je natjeralo da krenu u očajničku potragu za medicinskom intervencijom. U jednom od intervjua priznao je destruktivan utjecaj svojih poroka kako na sebe tako i na svoje bližnje, posebice na majku koja proživljava goleme muke kada on podbaci, a istovremeno od oca skriva svoj narkomanski izgled. Tek kada sam doživio pad, kada sam se našao u prilično neugodnoj situaciji, istinski sam shvatio značaj davanja i primanja darova.
Nakon izlaska filma Lepa sela lepo gore, moje kolege glumci Nikola Kojo, Dragan Bjelogrlić, Milorad Mandić Manda i drugi preuzeli su na sebe da me prime u bolnicu na prvo liječenje. Ovo iskustvo je trajalo 12 dana, tijekom kojih sam prvi put uspješno prevladao svoju ovisnost o heroinu. Transformacija je bila duboka, kao da je netko uklonio moje staro ja i zamijenio ga potpuno novim. U tom periodu sam i skinula ukupno dvanaest kilograma. Međutim, unatoč tim pozitivnim promjenama, vratio sam se heroinu u roku od samo dva ili tri mjeseca.
Napravio sam brojne pokušaje, otprilike 10 do 15, da se otrgnem iz njegova stiska, ali nažalost, pokazali su se neuspješnima. Tijekom svog puta do oporavka našao sam se u različitim bolnicama u različitim gradovima, od Beograda do Züricha. Svaka je bolnica isprobala različite metode liječenja na meni, pretvarajući me u neku vrstu eksperimentalnog subjekta. Moju želju za čistim poslom zasjenio je kaos u mom umu, kojem je nedostajao bilo kakav osjećaj duhovnosti ili vjere u višu silu. Postalo je očito da je istinsko iscjeljenje nedostižno bez veze s vjerom ili višom silom.
A onda se dogodila prekretnica kada mi je mama predložila da odem kod akupunkturiste u Bulevaru Kralja Aleksandra. Prilazeći joj, postavlja me točno ispred sebe. Raspitujući se o svojim pušačkim navikama, poričem sudjelovanje u takvim aktivnostima. Međutim, miris nikotina ostaje mi u dahu, odajući moju tvrdnju. Unatoč inzistiranju na iskrenosti, ustrajem u tvrdnji da ne pušim. Istina je da pušim, ali ona me nikad o tome izravno ne pita. Naposljetku, ona me otpušta iz svog ureda dubokoumnom izjavom – samo mi božanska intervencija može pomoći, jer ona to nije u stanju učiniti. Izlazeći iz lokala razmišljam o bedastoći situacije”, ispričao je Pejaković.
Postojao je jasan osjećaj da nisam na svom mjestu u ovom okruženju. Među starim ženama stajala sam, opterećena bolovima u leđima i nogama, osjećajući prazninu u sebi. Ljudi oko mene djelovali su udaljeni, bez dodirnih točaka. Došao sam ovamo, ali ništa nisam osjetio. Međutim, postao mi je jasan razlog zašto se pravoslavlje slaže s Hirstovom životnom filozofijom – ono nudi način za snalaženje i podnošenje izazova postojanja. Međutim, pojavljuju se uznemirujuće misli, neke sa seksualnim konotacijama.
Odakle su došli? Nisu u skladu s mojim načinom razmišljanja. Ušao sam mirne duše u ovu situaciju. Ipak, u igri je zlokobna sila – ove misli dolaze od samog đavla. Oni truju vaš um i uništavaju vaš život. Vozim se mirno kad mi odjednom netko prekine put, a onda vrag šapne: “Pusti ga, on je samo bezvrijedan čovjek.” I u tom trenutku prepustite se bijesu, suočite se s osobom i stvari eskaliraju do točke u kojoj završite u zatvoru ili s razbijenom lubanjom. Đavo u ovom kaosu nalazi zabavu. Ali kada vas iskušava, trebali ste jednostavno reći: “Odbacujem tu ideju.” Odbijam se baviti tim destruktivnim idejama, prijatelji moji”, rekao je Pejaković.
