– U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o jednom plemenu, koje dolazi iz Afrike, a koje ima i više nego čudne običaje, Ako krenemo samo od običnih stvari, načina komunikacije, ljubavnih odnosa, u svemu su drugačiji nego ostatak svijeta….
U regiji Toraja na otoku Sulawesi u Indoneziji uočena je neobična praksa u vezi s onim što je poznato kao “život s mrtvima”, gdje članovi obitelji nastavljaju živjeti s tijelima svojih umrlih rođaka nekoliko godina. Razlog zašto je ova praksa tako jedinstvena je taj što se smatra da mrtvi nisu u potpunosti napustili svijet živih sve dok vodeni bivol nije žrtvovan u određenom ritualu. Vodeni bivol je prijevozno sredstvo za duše umrlih na drugi svijet. Drugim riječima, obitelj mora biti vrlo bogata da bi kupila bivola, kojeg će darovati žrtvujući ga zajedno s mrtvim tijelom. Zbog toga neki ljudi godinama ostaju nepokopani dok njihove obitelji ne prikupe dovoljno novca za kupnju bivola.
Tijela preminulih članova obitelji čuvaju se posebnim konzervansom, formalinom. Kemijski pripravak sprječava raspadanje tijela, što zauzvrat omogućuje dugotrajnu pohranu tijela pokojnika. Tijela umrlih članova obitelji dosljedno se održavaju. Oni se peru i oblače, pokazujući koliko poštuju mrtve. Također, osiguravaju hranu i cigarete koje će umrli koristiti u zagrobnom životu. Ovi rituali se izvode dva puta dnevno, pokazujući razinu odanosti i poštovanja prema mrtvima. To je popraćeno stavljanjem komorne posude u prostoriju u kojoj se nalazi pokojnik.
Sve ovo pridonosi stvaranju jedinstvenog ambijenta unutar kućanstava Toraja, gdje njihovi mrtvi članovi obitelji preuzimaju značajnu ulogu u svakodnevnom životu, ostavljajući tako emocionalni kao i kulturni utjecaj na zajednicu. Žene imaju odnose sa svojim mrtvim muževima ako žele. Tako se smatraju vjernima i odanim, te na taj način izražavaju poštovanje. Ova praksa je relikt Toraja kulture koja se nekima može činiti čudnom na početku, ali zapravo odražava ekstremni oblik izražavanja poštovanja prema mrtvima i kontinuitetu života nakon smrti. Ekshumacija posmrtnih ostataka Ritual tivah stoga izvode pripadnici plemena Dayak.
To uključuje iskopavanje ostataka. Daleko od toga da je to svakodnevna pojava, barem u našem dijelu svijeta. Pripadnicima ovog plemena na području Kalimantana takav je ritual neophodan jer vjeruju da je prelazak samo prelazak s ovog svijeta na drugi. Ritual tivaha odnosi se na iskopavanje kostiju mrtvog rođaka ili rođaka. Kada se kosti iskopaju, zajedno se nose na sveto mjesto zvano Sandung. Vrijeme rituala je neodređeno; ostavlja se ožalošćenoj obitelji. Ritual zahtijeva pripremu i nešto novca, nakon čega je mrtvima zajamčen prijelaz na onaj svijet.
Time izražavaju svoju ljubav i poštovanje prema umrloj osobi, a ako to nije odabrala obitelj za obred, tada se vjeruje da će duh prokleti obitelj i donijeti nesreću. Pleme Tivah sudjeluje u još jednoj od tih neobičnih stvari čisteći lubanje svojih mrtvih rođaka. Oni to zovu “njobeng” — to je sveti ritual, ali, dobro, malo je čudan, i stvarno, priča tek ovdje postaje zanimljiva. Lubanje koje se koriste kao žrtve u ritualu mengajau se čiste. Ljudi iz plemena misle da čiste lubanje donose dobru žetvu i drže zlo podalje.
- Iako je ritual “mengajau” danas zabranjen, pripadnici plemena nastavljaju s tim ritualom čišćenja lubanja jer se vjeruje da sadrže magične moći. Pleme Toraja ne misli da je smrt tužna prilika, već prilika za veselje. Pleme vjeruje da u trenutku kada netko umre, tijelo nestaje, ali njegov ili njezin duh je živ sve do stvarne ceremonije ukopa s vodenim bivolom. Ova se ceremonija naziva “rambu solo”. Upriličit će se zabava na kojoj će pokojnik moći donijeti svoj duh ili ispratiti umrlu osobu do posljednjeg počivališta, koje se zove Pujo. Atmosfera tijekom takvih ceremonija trebala bi biti smijeh i veselje uz gozbu nakon klanja stoke.
