– U nastavku našeg današnjega članka, malo ćemo da govorimo o popularnom srpskom glumcu, o kojem se toliko i ne piše puno u domaćim medijima. Riječ je o Ljubomiru Bandoviću, čiji privatan život je oduvijek bio uvijen u veo tajni….
Život Ljubomira Bandovića bogat je zadivljujućim i uvjerljivim detaljima. U lokalnoj sredini poznat kao Ljubomir Ljuba Bandović, rođen je u selu Andrijevci kod Berana. Zbog očeva posla, Ljubina se obitelj tijekom njegova djetinjstva iz Andrijevca preselila u Vranje. Kada je napunio 18 godina, Ljuba je upisao FDU i preselio se u Beograd. Kako bi dobio upis na fakultet, morao je izraditi lažnu liječničku potvrdu i sakriti oštećenje sluha na jednom uhu. Unatoč tom fizičkom izazovu, njegov talent za glumu nikada nije bio narušen, te ga se sada smatra jednim od najslavnijih i najcjenjenijih glumaca u našoj kazališnoj zajednici.
Rođen 8. srpnja 1976. godine, srpski glumac naišao je na značajne prepreke u ranoj mladosti, što je njegove roditelje natjeralo da potraže stručnu pomoć, o čemu je on otvoreno razgovarao. Kad sam imao pet godina, počeo sam se često buditi s osjećajem začepljenosti u lijevom uhu. No, kako je dan odmicao, to će se pitanje zapanjujuće riješiti, kako je tada primijetio Ljubomir. Prije našeg nadolazećeg putovanja morem, podijelio sam s roditeljima svoj stalni problem sa sluhom. Uvjeravali su me da će plivanje i ronjenje biti prvenstvene aktivnosti tijekom našeg boravka na moru, obećavajući da će sve proći u redu. Vodili su me brojnim liječnicima, počevši od Vranja, zatim Skoplja, pa sve do Beograda.
Moj posljednji pokušaj da vratim sluh na lijevo uho uključivao je sastanak s jednim od najcjenjenijih i najstručnijih stručnjaka u zemlji. Potvrdio je da postoji mogući lijek, koji uključuje kirurški zahvat koji zahtijeva pristup lubanji iza uha. – Ideja o sudjelovanju u takvoj akciji nije ideja o kojoj bih razmišljao. Unatoč nedostatku straha u vezi s mogućnošću da mi se glava razbije, pomisao da čujem na to uho nakon godina tišine izaziva mi nelagodu. Razmišljam kako bih mogao reagirati u takvim okolnostima. Pojedinac je te osjećaje podijelio s časopisom “Gloria”.
Dok je odrastao u Vranju, glumac je imao snažnu intuiciju o svojoj budućnosti u glumi, koju je otvoreno iskazivao. Oba roditelja radila su u tvornici “Koštana”, koja je proizvodila cipele i osiguravala im ulaznice za kazalište. Ipak, nikada nisu otišli pogledati predstavu. Do danas su ostali ravnodušni i prema kazalištu i prema meni. Nasuprot tome, moj brat i ja željno smo zgrabili priliku da prisustvujemo kazališnim predstavama. Kad sam imao 10 godina, imao sam trenutak prosvjetljenja gledajući predstavu “Moj tata, socijalistički kulak” u kazalištu Kraljevac. Postalo mi je jasno da moja istinska strast leži u karijeri glumca.
- Promatrajući kako umjetnost može utjecati na moju stvarnost, osjetio sam snažnu želju pružiti drugima slično transformativno iskustvo. U srednjoškolskim godinama, kao mladić, posvetio se glumi i učestvovao u devet značajnih predstava pozorišta „Bora Stanković“ u Vranju. Tijekom srednjoškolskih godina u potpunosti sam se bavila kazališnom sferom, s entuzijazmom sudjelujući u brojnim aktivnostima i uživljavajući se u svaku ulogu osim u peglanje kostima. Moja posvećenost kazalištu dovela je do nevjerojatnih 200 izostanaka; međutim, moj je učitelj prepoznao moj žar i opravdao moje redovite izostanke.
Posljedično, uspio sam održati izvanredan akademski uspjeh i pokazati svoju marljivost kao student. Romantične veze često se opisuju kao ljubavni život. Glumac i njegova partnerica godinama su bili u skladnoj vezi, no na kraju su se ipak odlučili razići. Zanimljivo, javnost nije bila upoznata s njihovim razvodom koji se dogodio prije sedam godina. Sedam godina moja bivša supruga i ja nismo imali problema, dok smo prolazili kroz standardni proces razvoda kao svaki tipični par. Prije nekoliko godina glumac je otkrio ovaj detalj, a doznaje se da su se on i Tatjana vjenčali 2005. godine.
Unatoč stabilnom braku, čini se da je jedan element izostao jer su, kako se priča, muku mučili sa začećem zajedničkog djeteta. Iako smo u četrdesetima, Tanji i meni liječnici su potvrdili da još uvijek imamo velike šanse postati uspješni roditelji. Naša optimistična perspektiva na ovom putu uvjerava nas da ćemo, ako Tanja ostane mirna, stvoriti poticajno okruženje za dijete koje nema priliku odrastati sa svojim biološkim roditeljima. Naš poticaj proizlazi iz naših vlastitih težnji i uvjerenja da svaka osoba zaslužuje smislen život. Bandović je ranije spomenuo da obitelj nadilazi puko krvno srodstvo; međutim, umjesto da traže usvajanje, odlučili su pokrenuti razvod.
