– Kada čujemo da se neki muškarac ili žena udavali ili ženili jako puno puta se kaže za njih, da su jako problematični, i da je uvijek bilo do njih. Međutim, imamo i izuzetaka kada i nije bilo do njih, jer jednostavno nisu imali baš puno sreće….
U maloj kući u Mašićima kod Gradiške živi Joka Kutlača (78), žena avanturističkog duha, svima poznata po svojim bračnim avanturama. Zdrava, snažna i sposobna, ali nije za ženidbu. – Uvijek mi netko ustupi mjesto u autobusu, uz osmijeh. U čekaonici kod dr. Topole sada zovu mene prvog preko reda i nikome od ostalih pacijenata to ne smeta. Opraštaju mali dug u dućanu u kojem prolazim kroz selo vozači odmah staju i nude mi prijevoz Joka, koja kaže da joj ide bolje u odbrojavanju psovki jer je njeno povjerenje ljudi odjednom poraslo. Primijetila je da su žene ljubomorne. – Nitko tko me poznaje ne može podnijeti da sam popularnija i važnija u društvu od nje. Sada po selima postoje zborovi. spremam se. Obuci se kao u mladosti. Kupi sladoled, liži i hodaj. Kolona me pratila poput pop zvijezde. Samo viču: “Eno Joke, eno Joke”, a mene nije briga – hvali se Joka, ne obazirući se puno na to što ljudi pričaju o njoj i njezinim bračnim i izvanbračnim iskustvima.
- U 23. godini u Gornjim Karajzovcima u Lijevče polju Joka se udavaa, vjerujući da će to do kraja života biti srećno, ljubavi i razumijevanja ovenčane zajednice. Međutim njen tada izabrani jeste samo prvi ili jedan u nizu ukupno 17 njenih privremenih životnih putnika. Joka je navela imena i iznijela dosta konkretnih podataka, ali je tvrdila da ne želi da sva budu u novinama. “Mislim, od rata sam udovica, razišla sam se s posljednjom i ne želim se više udavati. Dosta je bilo. Meni su to samo priče koje pričam u birtiji. Svi me tjeraju objasni ko je bio momak kad sam se udala i zabavljala, kakav je bio, odakle je…
Ja kažem istinu, ali onda svi kažu: “Ne laži Joko, nije bilo tako” – Joko Kutlača. Prva vožnja kočijom ikada, tvrdi ona, s okićenim konjima i pjesmom veselja. -Bila je zima, ali ljubav nas je grijala. Moj prvi muž, pokoj mu duši, volio me, mazio i pazio sve dok njegovi ljudi nisu počeli govoriti da sam ružna i da je mogao oženiti ljepše i bogatije djevojke. Ostavio sam ga na mjestu i vratio se, ne želim da me ponižavaju – kaže Joka. Kaže da bi samo malo upućenija u književnost o svakom bivšem mužu mogla napisati roman ili tako nešto. Drugi suprug prezivao se Ždral.
I on je iz Lijevča jer su, kako spominje Joka, “momci iz ravnice u to vrijeme u svojim šezdesetim godinama prosili djevojke po brdima” da ne idu u komšiluk. “Mi planinke nismo htjele tražiti momke u svom selu”, dodaje ona, “nego da idemo prema bogatijem Lijevču gdje je bliže cesti, gdje prolaze autobusi i manje se hoda”. — i počinje ovim uvodom u prisjećanje na svoje bračne avanture. Ždrala je, kaže, dovela u svoju kuću, “doletio je k njoj kao ptica, kako mu prezime kaže”. Nije bio siromašan, ali je pristao da se ovdje nastanimo jer ja nisam imala braće. I moji su roditelji htjeli da se ognjište ne ugasi. A on je bio ljepotan, govorio mi je:
“Moj Joko, Jokice, moja srećo, moja ljubavi” i tako dalje. Ali jednom me zaustavila milicija iz Topole, tražili su mog Grullu, pitali gdje je, kako doći do njega. Pitao sam što se dogodilo, a oni su mi rekli da je dugo krao bicikl i da je sad otišao u zatvor. Pa onda sam ga ostavio, neka ide u zatvor. Počeo sam tražiti novog dečka – prisjeća se Jock svog neuspješnog braka. Nakon nekog vremena sve je teklo u najboljem redu bez puno stresa i leptirića tijekom prekida. – Ne, ne mogu reći da svih 17 ljudi nisu vrijedni i da sam samo ja dobra. Većina ih je bila p’ljana, al’ i ja sam pio, igrao na sttolu i tuk’o se s nim’a. Bio sam veliki bekrija jednom prilikom.
Ko će mi podnijeti takvo? Niko – Joka opisuje cvoja kumcka iskustva. Svaki brak ili razvod, jednom registriran, a često i na riječ i obećanje, duga je priča, kako reče, dan do podne. Sanjala je o snažnoj obitelji ili djeci; o životu u rodnom selu okružena rodbinom i susjedima, ali sreća je imala druge ideje. Ništa nije išlo onako kako sam maštala u svojim djevojačkim danima. Sasvim sam, bez djece, u selu duhova. Nema ljudi. Samo tutnjava vozila na autocesti i svi nekamo idu ali ovdje nitko ne staje. Pivnice su zatvorene, nema se s kim popiti i rashladiti.
U školama nema djece, niti se itko zadržava ispred Zadružnog doma. Ni oni ne piju na klupi nego kupe što im treba i krenu na posao. Uostalom, to je moj život. Nisam ni ja što sam bio; Ne pijem, nemoj ludovati, nemam više nikoga i nije me briga. Neću se ni udavati, to je dovoljno – odlučna je Joka kad s vremena na vrijeme sretne nekog od svojih bivših, ali to su kratke priče, žaoke, suzdržane riječi, bez emocija tek toliko da govore da nisu zaboravili jedno drugo i da svoje životne staze jednom prešao, a zatim otišao zauvijek.
– Već sam prvi put rekao da se ne planiram ponovno ženiti. Svima koji traže natrag: jebi se. Joka nije za udaju, nije ni za prodaju. U formi sam kao violina, čvrst kao konj i spreman za svaki posao — nikome ne opraštam — mogu plesati đir u kolima ili na stolu, ali ne primam više nikoga u svoj život, ovo je dosta”, Joka iznosi svoje otvorene poglede na život i brak.
