U nastavku našeg današnjega članka donosimo vam jednu jako emotivnu priču, a koja se desila u Bosni i Hercegovini. Naime, sve se desilo početkom ovoga milenija, konkretno krajem 1999 godine. Evo šta se desilo….
Azra, koja je iz Bratunca, našla se sama sa pet kćeri. Jedna kćerka je otišla u Ameriku, druga u Italiju, dok su dvije odlučile ostati u Sarajevu, a najmlađa se udomila u Banovićima. Kako je vrijeme prolazilo, Azrina obitelj se povećavala; sada ima trinaestero unučadi, ali svi su raspršeni po svijetu, daleko od rodne grude. Prije 24 godine njezin je suprug preminuo od srčanog udara.
U to su vrijeme sve njezine kćeri još išle u školu, a najmlađa tek u drugi razred. Ostavljena da se nosi s izazovima njihovog odgoja i obrazovanja bez ikakve muške podrške kod kuće, osjetila je težinu odgovornosti. Često se brinula može li zadovoljiti njihove potrebe, kako poslužiti kao pozitivan uzor i kako ih odgojiti da budu poštene i uspješne osobe. U tim nesigurnim vremenima njezina je svekrva pružila značajno olakšanje ostajući uz nju i pružajući joj neprocjenjivu podršku.
“Dok se mnoge snahe bore da imaju dobar odnos sa svojim svekrvama, ja sam bio sretan što sam imao savršenu ženu u svom životu. Podržavala me u svakom pogledu nakon što joj je sin preminuo. Bez njezine pomoći, Često se pitam jesam li mogla voditi svojih pet kćeri na njihovim putovanjima, sada su sve uspješne, udane i uspješne,” razmišlja s divljenjem. Godine 2017. ušla je u izazovno vrijeme nakon gubitka svekrve, koja joj je bila izvor podrške i bliska prijateljica nakon smrti njezina supruga.
U Kamenici je susrela svog budućeg muža. Nakon što su se nekoliko puta sreli, odlučili su se vjenčati. Njegov izgled i osobnost brzo su je osvojili. “Privukao me je od prvog pogleda”, kaže on. “Kao vozač kamiona, on i ja smo uživali u mirnom i ugodnom zajedničkom životu. Nikada nije vikao na mene.” Unatoč njihovoj sreći, okolnosti nisu bile na njihovoj strani. Nakon što je otišao, susrela se s mješavinom boli i neizvjesnosti. Unatoč financijskoj sigurnosti, najviše se bojala da će njezina djeca odrastati bez oca i da će im u domu nedostajati muška figura.
Trenutak otkrivanja njegove smrti živo joj je utisnut u sjećanje. – Ispratio sam ga to jutro na posao kao i uvijek, a onda nas je došla obavijestiti policija. Nisu mogli odmah otkriti što se dogodilo. Kada su im službenici pokucali na vrata, postavili su pitanje koje je nagovještavalo nadolazeću tragediju: “Je li Avdija Malagić ovdje stanovnik?” Nakon što je to potvrdila, obaviještena je da joj je suprug pozlio i da je odvezen u Dom zdravlja, uz hitnu molbu da ona tamo bude prisutna. Unatoč početnoj nadi koju su dijelile i ona i njezina svekrva, njihov susret s liječnikom pokazao se srceparajućim.
“Doktor nas je pogledao i raspitivao se u kakvom smo odnosu s Avdijom. Čuvši da smo mu supruga i majka, svečano nam je rekao: ‘Moram vam reći da je Hamdija preminuo’. Taj je trenutak razbio naš svijet iza sebe i bio je premlad da umre sa samo 39 godina. Naknadno su od njegove kolegice saznali detalje o posljednjim trenucima njenog supruga. Tog jutra nije bilo naznaka nadolazeće katastrofe. Kolegica je izašla da kupi cigarete, a kada se vratila, zatekla je Hamdiju već mrtvog. Bio je to razoran gubitak za sve – njezina dragog supruga, oca njihovih kćeri i dobrog čovjeka koji je bio temelj obitelji.
