Anna je tog jutra bila na pragu nečeg velikog. Prvi put u dugo vremena osjećala je da bi napokon mogla izaći iz začaranog kruga nestabilnih poslova i stalne neizvjesnosti. Na sebi je imala urednu košulju, u torbi pažljivo pripremljen životopis, a u srcu nadu koju dugo nije osjetila.
Dok je žurila prema stanici, iznenada ju je zaustavio haos na raskrižju. Čuo se prasak, povici, zvuk sirena i trubljenja. Pogled joj je pao na starijeg gospodina koji se srušio na asfalt, držeći se za prsa. Ljudi su stajali na prozorima, neki su se zgražali, neki su zurili bezvoljno, dok su se mnogi nadali da će se situacija riješiti sama od sebe — samo da ne moraju ništa poduzeti.
Anna je stajala nekoliko sekundi, razapeta između glasa razuma koji ju je tjerao dalje i unutrašnjeg osjećaja koji joj nije dao da okrene glavu. Sve u njoj je vrištalo: “Požuri, ovo je tvoja šansa!” Ipak, nešto dublje, jače i tiše od panike navelo ju je da potrči natrag i spusti se na koljena pored nepoznatog čovjeka.
– Mogu li pomoći? – upitala je, glas joj je drhtao, ali ruka koju je položila na njegovo rame bila je čvrsta.
Muškarac joj je jedva primjetno dao znak rukom. Teškim glasom prošaptao je:
– Lijek… u novčaniku…
Anna nije oklijevala. Zaronila je prstima u staru kožnu torbu koja je stajala pored njega. Srce joj je tuklo dok je kopala kroz džepove, tražeći bočicu koju nikad prije nije vidjela, ali je znala da mora biti tu. Konačno, osjetila je pod prstima plastičnu bočicu s tabletama. Brzo ju je otvorila, izvukla jednu i približila je njegovim ustima.
Pomogla mu je da proguta, a zatim ostala pored njega, tiho mu šapućući riječi ohrabrenja. Disanje mu se polako usporavalo, boja mu se vraćala u lice. Napokon je otvorio oči, iscrpljeno, ali jasno. Pogledao ju je s mješavinom zahvalnosti i čuđenja.
– Spasila si mi život, rekao je tiho. – Kako da ti ikad zahvalim?
Anna se osmjehnula, ali zatim pogledala na sat. Odjednom ju je preplavila panika.
– O, ne… zakasnila sam! – uzdahnula je i gotovo bez riječi potrčala prema podzemnoj željeznici, ostavljajući muškarca s pogledom punim divljenja.
Dok se približavala adresi na kojoj je bio zakazan razgovor za posao, osjećala je se poraženo. Ipak, morala je doći. Nije htjela da kasnije žali zbog prilike koju nije barem pokušala iskoristiti.
Na recepciji ju je dočekao topao osmijeh tajnice.
– Dobar dan… uprava malo kasni. Slobodno sjednite, doći će uskoro.
Anna je sjela i duboko udahnula. Srce joj je još uvijek brzo kucalo, ne zna zbog čega više – zbog trčanja ili zbog osjećaja da je možda sve izgubila. Čvrsto je stezala torbu u krilu, pokušavajući se smiriti.
Prošlo je više od pola sata kad su se vrata konačno otvorila. U prostoriju je ušao elegantan muškarac, u besprijekornom odijelu, oslanjajući se na štap. Anna je ostala bez daha — bio je to isti onaj čovjek s raskrižja.
– Dobro jutro svima – rekao je s blagim osmijehom. – Ja sam vlasnik ove tvrtke. Ispričavam se zbog kašnjenja, imao sam jutros jedan… neočekivan, ali važan trenutak.
Zatim je pogledao Annu, oči su mu blistale:
– Ona je ta. Ona koja se zaustavila kad su svi drugi žurili dalje. Pokazala je hrabrost, ljudskost i odgovornost. Anna, nadamo se da ćeš nam se što prije pridružiti. Već si pokazala da pripadaš ovdje.
Anna je zurila, bez riječi, a zatim su joj suze krenule niz obraze. Nije mogla vjerovati. U jednom činu nesebičnosti, spasila je čovjeka, ali i pronašla svoje mjesto. Nije bila samo kandidatkinja za posao — bila je čovjek kakvog svijet treba
