U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o procesu kada premine neko od ukućana. Naime, postoji jako veliki broj narodnih vjerovanja, šta raditi nakon toga, kako se ponašati, i šta definitivno ne bi smjeli da radimo, pogotovo u kući….
Kako bi izrazili svoju tugu za preminulima, članovi obitelji počinju oblačiti crnu odjeću. Tradicionalno, žene nose crne marame, dok se muškarci odlučuju za crne košulje ili cvjetne uzorke. Ovo ruho žalosti održava se u trajanju od jedne godine, tijekom koje se rodbina suzdržava od slavlja, suzdržavajući se od plesanja ili pjevanja.
Danas je dopušteno nositi crno u trajanju do 40 dana, a po želji i mjesecima, pa i godinama. Važno je napomenuti da bez obzira na to kada je član obitelji preminuo, krštenje treba obaviti na tradicionalan način kao i obično. Često se sugerira da je štovanje slave posebno važno u tim situacijama, jer naše molitve za slavu služe i za traženje mira za duše naših pokojnih dragih. Godinu dana nakon smrti pojedinca, proslave poput vjenčanja, zabava i plesova ne bi se trebale održavati u kućanstvu.
Preporučljivo je zatražiti smjernice od svećenika u vezi s običajima pogreba, budući da se tradicije mogu značajno razlikovati u različitim regijama, što otežava određivanje prikladnosti bilo kojeg određenog običaja. Prema kršćanskoj doktrini, smrt se smatra “posljedicom grijeha”, posebno rezultatom Adamova prijestupa protiv Boga. U skladu s Božjim početnim planom, prijelaz čovjeka iz zemaljske egzistencije u vječni život trebao je biti besprijekoran proces, sličan leptiru koji izlazi iz svoje čahure i leti prema nebu.
Jeste li naučili o ovim tradicijama povezanim sa smrću neke drage osobe? U Srbiji svaki pogreb prate drugačiji običaji. Ta je varijacija posljedica jedinstvenih navika i rituala koji su specifični za svaku regiju. Povijesno gledano, pojedinci su obično umirali u svojim prebivalištima. Kao rezultat toga, kulturna vjerovanja vezana uz pogrebe bila su usko povezana sa smrću voljene osobe. U nekim se kulturama zahtijeva da svi članovi obitelji ostanu budni kada dođe do smrti.
To je zato što se na smrt gleda kao na stanje slično snu, a postoji i vjerovanje da se preminuli može “susresti” s bilo kim tko je zaspao, što također može dovesti do smrti te osobe. Kada pojedinac umre otvorenih očiju, prva osoba koja je svjedočila tom događaju navodno će umrijeti ubrzo nakon toga. Osim toga, ako je pokojnik u trenutku smrti imao šibice u džepu, vjeruje se da će se pretvoriti u vampira. Ova predodžba dovela je do stvaranja još jednog vjerovanja: korištenje igle za ubadanje pokojnika kako bi se spriječilo da se vrate kao vampiri. Voda u kojoj se pokojnik kupa je nečista. Posjeduje sposobnost da naudi svakome ispred čijeg doma teče.
Mrtvo tijelo predstavlja opasnost i za životinje i za biljke, zbog čega bi pogrebne povorke trebale izbjegavati prolazak kroz polja, livade ili područja gdje se nalazi stoka. Nasuprot tome, postoji vjerovanje da bolest potječe iz demonskog izvora. U nastojanju da prenesu bolest, pojedinci dovode svoju bolesnu djecu na stazu prolazne povorke, nadajući se da će bolest prijeći na pokojnika. U nekim ruralnim krajevima naše zemlje postoji vjerovanje da rođaci rođeni u istom mjesecu dijele sličnu sudbinu, što znači da nečiju smrt često prati smrt drugoga.
Kako se to ne bi dogodilo, obitelji prilikom planiranja pogreba izvode ritual poznat kao “otkup” pokojnika. U okolini Zaječara prijatelji i rodbina bacaju zemlju na groblje. Smatra se da ova praksa donosi sreću, sugerirajući da oni koji su uključeni “neće biti sljedeći. U različitim regijama, tijekom sprovoda se ispušta strijela. Pojedinac koji pogodi metu dobiva imovinu pokojnika. Uvriježeno je mišljenje da se treba izbjegavati vraćanje s groblja istim putem. Smatra se da ova praksa pomaže duši preminulog da pronađe put natrag kući.
Uobičajena praksa uključuje stvaranje lutke koja podsjeća na pokojnika. Svaki dan lutku peru i oblače žene iz uže obitelji. Kada je pokojnik muškarac, ovaj obred traje dvije i pol godine, dok za žene traje dvije godine. Nakon što to vrijeme prođe, lutka se stavlja u grob. Osim toga, postoje tradicije i vjerovanja vezana uz zadušnice nakon sprovoda, osobito izražena u vlaškoj regiji. Sudionici za stolom moraju sjediti dok najstarija osoba ne završi svoj obrok. Vjeruje se da ova praksa štiti mlađu generaciju od prerane smrti.
